Njezini biseri oko moga vrata

Kako nastaju biseri naše djece? Kako ih čuvamo od zaborava? Podižu li nam razpoloženje? Kada nastaju? Mijenjaju li boju zimskih, tmurnih dana…?

Pomalo umorna od posla, od zadataka, nedovršenih stvari, dolazim u svoj topli dom i počinjem spremati ručak…Režem luk i češnjak, miriše maslinovo ulje, a moje dijete čeka omiljeni umak…Strpljivo se igra, dovikuje, prepričava mi svoj dan, a ja je onda pohvalim:

“Ja sam najsretnija mama na svijetu kad si mi tako dobra i voliš svu hranu koju ti pripremim!”, a ona će meni:”I ja sam najsretnija na svijetu jer imam dobru mamu i  volim te najviše na svijetu, tebe i tvoje prste koje mirišu na luk”

U jednoj sekundi prođe me toliko veselje, da nestanu svi moji problemi…

Njezini biseri rano su se počeli nizati, a ja ih i ne bih zvala biserima, već pametnim, velikim mislima malenoga bića.

Od onih prvih pitanja koji su više nalik na „tisuću zašto, tisuću zato“ pa kroz ovih nekoliko godina, toliko je veselih i umnih rečenica izašlo iz tih malih usta da sam u mnogim prilikama zaključila da je moje dijete mala ja, da me kopira i oponaša te da u najzrelijim situacijama donosi zaključke koje je samo mogla naučiti gledajući i slušajući.

Stoji tako moja četverogodišnja cura  pred izlogom u gradu, a nakon  predavanja kod kuće  da plaće nema i da se nema novaca za gluposti i tako dalje, broji ona na cijeli glas:”Ovo košta 30 kn, ovo 46, ovo 93, ovo 5 kuna, pa ovo je da poludiš!” i otpraši naprijed…A teta iz dućana se je skoro popiškila  od smijeha…I ja, sva ponosna!

Bila sam ponosna jer sam je naučila da se ne može dobiti uvijek sve što poželimo, a uvijek je učim da se novac zarađuje, da se za njega treba rano ustati, da treba raditi cijeli dan…I iz tih životnih lekcija nastane biser! Vrijedan! Jer tako je i danas…I kad je petogodišnjakinja…

Nije nas mame uvijek lako ugasiti… I ponekad je mamina kapa puna, oči umorne, nokti nesređeni, obrve nepočupane…A želja za tišinom velika…Kako sam često sama, dane provodim u čekanju muža i često me to čekanje izluđuje da samo počnem recitirati: „Cijeli život moram čekati!“

A onda se ulovim peglanja, djevojčica se igra i svaki trenutak donosi mi novu Barbiku da joj je obučem, ili ne može uvući rukav, ili joj pada štikla, ili majica ne prolazi preko glave. Ja  njoj pristojno odgovorim:”Zlato, samo da završim s tom robom i igrat ću se s tobom, pričekaj samo minutu!”A gospođica će meni:”Cijeli život moram čekati!!!” I onda

ostavljam robu, oblačim lutke i sjetim se sebe dok čekam i gorim…I smijem se potiho  njezinom izrazu lica i onom mom tonu glasa koji iz nje izlazi!  A da ne govorimo o skupljanju igračaka s poda prije spavanja: „Samo nešto moram skupljati i kupiti i raditi krug!“ Tada je imala manje od četiri godine…

Neke stvari djeca ne žele usvojiti, trudimo se, ponekad nam ide, ponekad ne…Nismo ni mi veliki baš uvijek oduševljeni pravilima….

Sjećam se njezinog prvog dana vrtića kada su za ručak dobili tjesteninu s mesom, a zatim su se napili vode…Jer voda je zdrava…U našem vrtiću se jede zdrava hrana…

Ali u našoj kući se poslije ručka popije čaša  soka, nikad voda…Ni ja ne volim piti vodu poslije dobrog ručka…A onda je ona došla kući iz vrtića puna dojmova: „Dali su nam piti vodu iza ručka, tamo ti nemaju nikakvog soka. Ne znam jesu li oni siromašni ljudi, ti koji su napravili vrtić, jer sok nemaju, ali imaju puuuno igračaka….“

Nakon dvije godine vrtića, ona sada mene uči da je voda zdrava, ali da će to biti naša tajna što pijemo sok za ručkom i da nećemo reći tetama!“

Najslađi su dječji biseri ujutro, onako kada si još u snu…Ne da ti se još buditi….Jednom joj je pobjeglo po noći, ujutro je ja budim, a ona će meni toga zimskoga jutra: „Čovječe kako sam se oznojila oko guze….“

Svaka nova godina njihova života donosi nove izjave, mudre misli, zaključke….A svaki njihov biser trebali bi nanizati u ogrlicu života…Zapisati ih, pohraniti…

U brojanju  moje petogodišnje cure ne postoje brojevi 19 i 20. Nedavno smo brojale, zbrajale i oduzimale i kaže ona meni: “Koliko prstiju ti imaš?” Ja kažem:”20. I svi ljudi, ako je sve u redu, imaju 20 prstiju…” A govori ona meni: “Ja ne znan što je sa mnom, ja imam 22…” Pa mi je prebirala prst po prst i kad je došla na 18, slijedio je 21…rom božjim rekla svemogućem:”hvala ti što postojimo, ona i ja u jednom!”rom božjim rekla svemogućem:”hvala ti što postojimo, ona i ja u jednom!”

Njihovi biseri mogu biti najljepša priča za laku noć jedne godine kad bude starije….Dijete će vas nagraditi za taj trud…Jer što ima ljepšega nego kad legnem s njezinim biserima oko svoga vrata, a ona me zagrli i reče mi: “Ljubim te u srce jer ti je prazno jer me cijeli dan nisi vidila i grlila…”

I ne zaboravite mame, a i vi tate, slušaju svaku vašu riječ…Upijaju svaki vaš pokret i izraz lica…I kad se najmanje nadate prosut će biser u kojemu će pisati kakvi ste ustvari vi…Jer oni su maleni, a mi smo za njih veliki…

Budimo im primjer, jer njihovi biseri stoje oko našega vrata…Oni ih brzo zaborave, vi ih sačuvajte…Neće vam biti žao…Tako ćete popuniti duge zimske večeri, slatko se nasmijati i na trenutak spoznati koliko je to malo biće veliko!

mama Zorana