Home   Kreativni kutak   Priče za djecu

Priče za djecu

Nove priče o zečiću Karlu; Razvojne priče za glasno čitanjePriče za djecu su važan dio djetinjstva jer ne samo da potiču razvoj na mnogo razina nego i donose važne spoznaje i produbljuju bliskost i vezu s roditeljem.

Čitanje od najranije dobi potiče razvoj mašte i komunikacije, obogaćuje rječnik i širi vidike, razvija pamćenje, samostalno razmišljanje, prepoznavanje vlastitih i tuđih emocija te je neizostavan temelj učenju čitanja i ljubavi prema knjizi u kasnijoj dobi.

Uz raznolike priče u nastavku, toplo preporučamo Razvojne priče za glasno čitanje iz Planet Zoe biblioteke.

Imate vlastite priče koje biste željeli podijeliti s nama? Pošaljite nam ih na info(at)smile4me.net ili postajte na našoj FB fan stranici.

Također upoznajte naše pjesmice za bebe i brojalice i dirkalice.

Priče za djecu


Mala mašta

Jednom davno u malenoj kolibi, na ružičastom oblaku, visoko na nebu živio je Gospodin San. Gospodin San je svake noći kad bi roditelji spremili svoju djecu na spavanje dolazio do dječjih krevetića, posuo bi djecu čarobnom prašinom i ona bi utonula u duboki san sve do jutra. S Gospodinom Snom je živjela i njegova žena vila Dobrica. Ona vam je draga djeco bila jako dobra i brižna…voljela je svu djecu, a najviše onu dobru i poslušnu.

Imali su oni i malenu kćerkicu koja se zvala Mašta. Mašta je po cijeli dan izmišljala raznolike priče, neobične zemlje, čarobna mjesta puna različitih avantura. Samo je izmišljala i smišljala i ništa drugo po čitav dan nije radila.

Živjeli su oni tako u malenoj kolibi, na ružičastom oblaku visoko na nebu. Vila Dobrica se brinula za kuću i obitelj, a Gospodin San je pomagao djeci da zaspu. Samo mala Mašta nije ništa radila nego je samo maštala, zamišljala i smišljala.

Jednog joj dana tako na pamet padne zamisao da bi svima bilo ljepše kad bi živjeli u njenom svijetu Mašte. Ušuljala se u kuću i uzela mamin čaroban štapić koji svaka vila treba imati…zamahnula njime dva puta… fijuuuuuuu..puf…i svi su na svijetu počeli maštati. Ali onda je sve krenulo po zlu. Majke su stalno maštale, smišljale i zamišljale i ništa drugo nisu radile. Ručak nisu skuhale, kuću nisu pospremile, djecu za školu nisu spremile, a tek tate… auto više nisu znali voziti, na posao nisu išli, djeci nisu ljuljačke sastavili, a ni mami stari televizor rastavili. Sve je na svijetu stalo. Pekari su prestali peći kruh, cvijeće nije raslo, jer ga nije imao tko posaditi i zalijevati, dućani nisu radili…jer su prodavači stalno sanjarili, djeca u školi nisu ništa učila samo su kao i svi zamišljali, izmišljali i u nekom svom svijetu živjeli.

Kad je tu večer Gospodin San otišao pomoći djeci da zaspu imao je što i vidjeti…svi su bili umorni od stalnog maštanja, ali nitko nije spavao, nitko se nije niti odmarao. Svi su samo nijemo stajali i nešto mislili. Tu je večer i vila Dobrica otišla provjeriti koliko na svijetu ima dobre djece i ona je imala što vidjeti. Na svijetu nije bilo dobre djece, jer dobra djeca uče, pomažu mami i tati, igraju se s prijateljima, pristojna su i peru ruke prije i poslije jela. Djeca na ovom svijetu ništa nisu radila samo su maštala, pa nisu bila ni dobra ni zla.

Odmah je vila Dobrica shvatila što se dogodilo, jer je ona svoju kćerkicu jako dobro poznavala. Mala je Mašta priznala što je napravila i bilo joj je jako žao. Gospodin San se jako naljutio i počeo je vikati…ali vila Dobrica ga je prekinula i rekla: ˝Mašta je u pravu…djeca trebaju maštati i zamišljati čarobne svjetove i daleke zemlje, i odrasli katkad trebaju sanjariti, ali ne uvijek. Jer kad bismo stalno maštali, smišljali i zamišljali ništa se na svijetu ne bi napravilo.˝

Zamahnula je svojim čarobnim štapićem i svijet je opet postao isti, ali ne u potpunosti. Od tog trenutka na svijetu postoje ljudi, mi ih zovemo umjetnici i pisci, ili kreativci kojima je posao da maštaju i smišljaju. I djeca su od tog dana često živjela u svijetu Mašte, ali ne stalno samo onda kad je bilo vrijeme igre.

A Mašta? Ona je naučila da nije lijepo po cijele dane samo maštati i ništa ne raditi, pa se trudila da sva djeca na svijetu imaju dovoljno vremena za igru i maštanje, a naši kreativci dovoljno materijala za stvaranje i smišljanje predivnih umjetničkih djela i priča za djecu i odrasle. To je bio Maštin novi posao zbog kojeg je postala korisna i sretna. A Gospodin San se dosjetio kako bi Mašta i on mogli nagraditi svu dobru djecu svijeta. Kad bi neko dijete bilo jako dobro Mašta i njen tata Gospodin San posjetili bi ga prije spavanja i podarili bi mu najljepše i najčarobnije snove.

A sad drago i dobro dijete sklopi svoje oči i sanjaj malenu kolibu na ružičastom oblaku visoko na nebu u kojoj žive Gospodin San, vila Dobrica i naša mala Mašta.

by Irena


Smješkica za osmijeh

Jednom davno bio jedan grad imenom Tužnići. Tamo su živjeli bogati stanovnici koji nisu marili ni za što osim za novac. Grad je dobio ime Tužnići jer se stanovnici toga grada nikada nisu smijali, previše su bili zaokupljeni novcem i stjecanjem bogatstva.

U Tužnićima u kutu jedne ulice živjeli su muž i žena. Muž i žena bili su poderane odjeće i nisu imali novca ni za kruh, bili su jako siromašni. Stanovnici grada Tužnići nisu imali dobro srce i nisu podnosili siromašnu obitelj jer nisu bili bogati kao oni. Protjerali su ih u šumu i zabranili im ulazak u grad.
Muž i žena tužna srca, ali s osmijehom na licu, jer imaju jedno drugo, otišli su živjeti u šumu.
Zaspali su zagrljeni ispod jednog starog hrasta.

Kada su utonuli u san nisu ni slutili da spavaju ispod čarobnog hrasta. Čarobni hrast je bio poseban zato jer je ispunjavao najljepše snove ljudi dobra srca.Tako je žena tu večer usnula da je rodila prekrasnu djevojčicu koja je imala čaroban osmijeh. Osmijeh koji liječi sva zla srca i pretvara ih u dobra i ponizna srca. Hrast prospe svoju čaroliju po mužu i ženi te ostvari ženin san, djetešce se začelo u majčinoj utrobi. Prekine njihovo spavanje i laganim povjetarcem ih probudi.
Nakon devet mjeseci napornim radom muž je izgradio trošnu kolibu koja je postala njihov topli dom. Došlo je vrijeme ženi da rodi, i rodi predivnu djevojčicu koja nije plakala već se uvijek smijala. Zbog njenog osmijeha dali su joj ime Smješkica.

Muž i žena su bili presretni, imali su malo hrane, malu kuću, ali dobrom srcu to je bilo dovoljno. Osmijeh njihove Smješkice bio im je dovoljan za sreću.

Za to vrijeme u gradu Tužnići ljudi su postajali sve zlobniji i zlobniji. Svađali su se i tukli za novac. Ljudi u gradu su bili tužni i mrzovoljni.

Godinu po godinu i prošlo je sedam dugih godina. Smješkica je narasla i svoje vrijeme provodila pomažući majci i ocu. Slobodno vriijeme je provodila u igri sa šumskim prijateljima. Voljela je i uveseljavala svakog šumskog stvora.

Jednog dana dok se Smješkica radosno igrala u šumi došla je do mosta koji vodi u grad Tužnići. Zanimalo ju je gdje vodi taj most, korak po korak i prešla je most. Došla je u grad Tužnići, isti onaj grad otkud su joj otac i majka protjerani. Jako je bila iznenađena jer nikada do tada još nije vidjela druge ljude. Ovi ljudi su bili drugačiji od njezinog oca i majke, Tužnići su bili tužni, nesretni i bez osmijeha.

Kada je Smješkica ušla u grad svi Tužnići su zastali i u čudu pogledali u nju. Smješkica ih je upitala zašto su tužni i nesretni te zašto nemaju osmijeh na licu kao ona. Pitali su što je to osmijeh, a Smješkica je rekla da osmijeh liječi sva ranjena srca i ona zla pretvara u dobra i ponizna srca. I Smješkica se tada nasmijala od srca. Njen osmijeh je prekrio grad i čarolija starog hrasta se prosula gradom. Tužnići koji su se tukli prestali su se tući, oni koji su plakali prestali su plakati, na svakom licu stanovnika Tužnić grada pojavio se osmijeh koji je zla srca pretvorio u ponizna.

Tužnići su bili presretni i shvatili su da jedan osmijeh čini čuda i da se u životu treba radovati sitnicama, a ne novcu. Novac kvari čisto srce! Odlučili su se zahvaliti malenoj Smješkici koja im je uljepšala život te su u znak zahvalnosti u gradu sagradili lijepu kuću za Smješkicu i njenu obitelj. Ime grada Smješkici u čast promijenili su u Smješkići. Svi su bili sretni o čemu je svjedočio neizbrisiv osmijeh na njohovim licima i živjeli su sretno do kraja života.

by Marinela

Mačak i jaje

Micko je bio vrlo nesretan mačak. Bio je cijeli crn osim sto je na glavi imao bijeli čuperak. Zbog toga je izgledao pomalo neobično pa su ga druge mačke izbjegavale.

Pokušavao se priključiti drugim mačkama koje bi se zajedno izležavale na suncu, ali nikako mu to nije polazilo za rukom. Premda nitko nije nikad bio osobito bezobrazan prema njemu, on je uvijek završio sam. Prišao bi skupini mačaka i pristojno pozdravio s visoko podignutim repom, što je u svijetu mačaka bio srdačan pozdrav. Druge mačke bi također i njega pozdravile, ali čim bi se smjestio u njihovu blizinu one bi sve ustale i otišle i ostavile ga da se sam izležava. I zato je Micko bio vrlo usamljen.

Vjerojatno se zbog tog razloga jednoga dana i upustio u razgovor s jednom pticom kukavicom. Ta ptica kukavica je bila najljenija ptica od svih ptica, ali je zato bila dobra u nagovaranju drugih da učine nešto za nju. Toga dana kad je srela mačka Micka taman je snijela jaje i naravno, nije imala namjeru sjediti na njemu i čekati da se njen ptić izlegne. No na njenu sreću ugledala je mačka Micka kako leži usamljen tik ispod njenog gnijezda. „Ah, tako sam gladna!“ zavapila je ptica kukavica. Micko je digao pogled prema njoj. „Danima ništa nisam jela, jer moram sjediti na jajetu!“ lagala je ptica. Mačak Micko se ionako dosađivao pa je ponudio ptici da će joj on donijeti nešto za jelo. „Ali ti ne znaš što mi ptice jedemo! Ti si mačak!“ odgovorila je ptica. Micko joj je odgovorio: „Onda ti ne mogu nikako pomoći.“ „Ali možeš!“ brzo mu je odgovorila ptica: „Možeš mi pričuvati jaje dok ja odem na brzinu nešto pojesti.“

Mačak je razmišljao i to mu nije baš bilo drago da pričuva ptičje jaje, ali već danima s nikim nije razgovarao osim s tom pticom pa je na kraju ipak pristao. Ptica ga je prije nego što je otišla natjerala da joj obeća da ni u kom slučaju neće napustiti njeno jaje. Mačak je obećao i ona je odletjela. Mačak je sjeo na njeno jaje i čekao i čekao. Ptica se nije vratila ni nakon sat vremena. Ni do navečer toga dana. Ni sljedeći dan. Mačak je bio vrlo ljut, a i gladan. Mislio je napustiti jaje, ali se onda sjetio svog obećanja i ipak je ostao sjediti na jajetu.

Tako su prolazili dani. Mačak se hranio kukcima koji bi onuda prolazili premda su mu to bili vrlo mali obroci. Jednoga dana do njega se popela jedna lijepa žuta mačkica i rekla mu: „Već danima prolazim ovuda i uvijek te vidim kako ovdje sjediš i ne mičeš se. Što radiš?“ „Čuvam jaje.“ odgovorio joj je Micko i tada joj je ispričao cijelu priču kako je ptica otišla jesti i nije se nikad vratila. „Pa ona te prevarila!“ uskliknula je žuta mačkica :“Očito se neće vratiti. Zašto ti još tu čekaš?“ „Obećao sam da ni u kom slučaju neću napustiti jaje“ odgovorio je Micko. Mačkica se na to nasmijala i otišla.

Živjela je u blizini stabla na kojem je Micko uzorno sjedio u ptičjem gnjezdu i u početku je mislila da je on lud jer se toliko drži tog obećanja danog ptici koja ga je prevarila. No jednog dana je bila oluja i mačkica se sklonila u svoju kućicu. Dozivala je Micka da joj se pridruži jer će cijeli pokisnuti. Micko joj je samo doviknuo: „Obećao sam!“ i ostao sjediti na jajetu.

Gromovi su pucali, kiša je lijevala, mačkica je napeto promatrala kako Micko sjedi na jajetu unatoč svemu. I postao joj je sve draži jer je vidjela da je pošten i da neće prekršiti svoje obećanje. Nakon što je oluja prošla otišla je do njega i donijela mu nešto za jelo. Nakon toga su postali prijatelji i ona ga je svaki dan posjećivala dok je on sjedio na jajetu.

Jednoga dana jaje se počelo micati. Micko je uzbuđeno ustao s jajeta i pogledao što se to zbiva. Shvatio je da će se ptić izleći pa je brzo dozvao svoju prijateljicu mačkicu. Baš u taj tren slučajno je onuda letjela ptica kukavica i ugledala je mačka Micka i svoje jaje iz kojeg se upravo trebao izleći ptić. Brzo je pojurila dolje i stala kraj svog jajeta i rekla Micku: „Ah, evo me, vratila sam se! Ti sad možeš ići.“ Micko ju je vrlo tužno pogledao jer se sjetio kako je sjedio na tom jajetu danima gladan i unatoč oluji, ali nije mogao tu ništa. Ipak je to bilo jaje te ptice.

No odjednom se ptić izlegao i gle čuda bio je cijeli crn osim što je na glavi imao bijeli čuperak! Kad je to ugledala ptica, zgrozila se i brzo pobjegla od tog čudnog ptića, a mačak Micko nakon toga više nikad nije bio sam. Imao je svoju prijateljicu žutu mačkicu i čudnu crnu pticu koja je izgledala bas kao on.

by Ana M

Lana i Bubavila

Tama svojim plavičastim ručicama grli djevojčicu Lanu na prostranoj livadi punoj cvijeća, cvrčaka, bubamara…
Lana zna da prije povratka svojoj kući mora ispričati priču za laku noć. Bubamara i Bubamarac ne mogu zaspati bez Lanine priče…

Davno, davno u velikom dvorcu živjela je prekrasna Bubavila. Svaki dan je odlazila do obližnjeg potočića i igrala se s drugim bubama.
Jednog proljetnog dana dok je skakutala po šarenom cvijeću spotaknula se i pala u potok. Pahuljasta krila su nestala u vrtlogu potoka. Uplašena Bubavila dozivala je: “upomoć, upoomoć, pomozite mi!” Spretni skakavac odmah je doskakutao i izvukao Bubavilu iz potoka. “Oh neeee-povikala je Bubavila, moja krila su nestala!” Skakavac je bio dosjetljiv pa je od prekrasnih pahuljastih niti maslačka izvezao vili nova krila. Bubavila je bila još ljepša, a nježna bijela krila ponosno je raširila i njima zagrlila skakavca. “Hvala ti moj prijatelju,bit’ ću ti zahvalna cijeli život.” Skakavac se veselo smješkao i poljubio Bubavilu u još mokri obraščić. Tako su Bubavila i skakavac postali najbolji nerazdvojni prijatelji. Svakoga dana su se igrali kraj potoka i bezbrižno odrastali. I sada ako bolje povirite iza velikog grma vidjet ćete kako uživaju u igri, veseli i razdragani…

“Već sve bube spavaju,vrijeme je za počinak” – nježno je šapnula Lana. Velikim hrastovim listom pokrila je Bubamaru i Bubamarca. Umono je zijevnula i rekla: “Laka vam noć moje točkaste prijateljice”! “Laku noć” – pospanim glasom odgovorile su bubamare i isti tren utonule u san…
Nebom su treperile zvijezde pokazujući Lani put do kuće. Lana se požurila svome domu, toplom krevetu i maminoj priči za laku noć…

A tu priču ću vam draga dječice ispričati sutra. Vrijeme je da i vi krenete na počinak dolinom lijepih snova…

Laka vam noć! Lijepo mi spavajte i sanjajte moji mali anđeli! Pusa

by Elvira

Djevojčica i jagode

Jednog lijepog sunčanog dana djevojčicu po imenu ANA pozove mama u kuću…Ana dođi reče mama…dođe ana i kaže:
“Molim mama, što si me zvala?
Kaze mama: evo ti ova korpa i otiđi u šumu i uberi jagode za kolač koji želim napraviti.
U redu mama reče ana, al pazi kako ubireš plodove da te trn ne ubode.. kaze mama ani.
I ode ana i šetala je ona tako sumom i pjevušila i naiđe na veliko polje puno crveni sočni jagoda ne zna se koja je bila bolja,počela je lagano da bere i nakog nekog vremena ubrala ona jagode i taman da krene kući ubode je trn u prst.
Počela je plakat jer nije bilo nikoga da joj pomogne al prst je jako bolija i plakala ona plakala.bila je jako daleko od kuće i nije se mogla vratit kući.

Kad u to vrijeme kako je bila sezona lova na zečeve prolazio lovac luka kroz šumu i čuje plač curice upita je :A ZAŠTO PLAČEŠ CURICE? kaže ona: ubode me trn i boli me prst ,a mami ne mogu nosit jagode kući jer me prst boli.I kaže luka :SAD ČEMO MI TO UREDIT i uzeo je iglu i lagano izvadija trn iz anina prsta i zamotao ga lagano u flaster i kaze on njoj.Obrisa joj suze i reče:evo sad je sve gotovo mozeš ići kući prst te vise neče bolit.I pazi drugi put kad budeš brala jagode i ode ana kuči lagano pjevajuči noseči mami punu korpu jagoda.Kad je sve bilo gotovo i kad su pojeli kolač ispričala ana mami sta je bilo i reče joj mama: NADAM SE DA SI NAUČILA LEKCIJU SADA I PAZI SE KAD BEREŠ JAGODE DRUGI PUT DA TE TRN NE UBODE OPET……

by Dajana


Usamljeni dječak

Živio jednom davno jedan dječak Matko u malenom selu daleko od grada i ljudi. Sve puno zelenila, potočića, šarenih livadica, ali njemu je nešto falilo. Živio je sam s roditeljima bez brata i sestre, a toliko ih je želio. Nije imao ni prijatelja, osim svog malog psa Paška koji ga je vjerno pratio i čuvao.

Roditelji su bili zauzeti svojim poslovima i nisu imali baš vremena za usamljenog Matka. Kako bi ja želio brata ili seku – često je ponavljao u sebi. Dok su dani prolazili on je trčkarao po šarenim livadama loveći leptiriće, skakutao po potočićima loveći žabice, penjao se po krošnjama trešnje da zasladi dan, gledao u zvjezdano nebo moleći za brata ili seku. Sve mu to nije bilo dovoljno jer je to radio sve sam.

Mama kad ću ja dobiti brata ili seku? – često ju je ispitivao, a ona dogovara: „E , kad vidiš rodu da nebom leti tada ćeš dobit društvo.“ Promatrao je po cijele dane nebo ne bi li ugledao rodu, ali ništa. Sve do jednog dana dok mu mama nije rekla sretnu vijest – Matko, ljubavi nećeš više biti sam, uskoro ti dolazi braco ili seka. Matko je bio presretan, a to se vidjelo na njegovom ozarenom licu dok su oči gledale u čudu. Ali mama nisam vidio rodu – kaže Matko. Mama i tata se samo nasmiješe. „A valjda ti je pobjegla“ – kaže mama.

Pomagao je mami tih dugih iščekivanih 9 mjeseci, pričao u trbuh, pjevao pjesmice, radio igračke od drveta. I napokon dođe i taj dan kad će mali Matko upoznati svoju malu seku Martu. Matko možeš sad ući u sobu – kaže mu mama. Dok Matko ulazi u sobu na prstima skroz tiho, srce mu kuca 100 na sat, kao da odzvanja kroz cijelu sobu, uzbuđenje i sreća sve u jednom. Mama ona je tako mala – kaže Matko, a ona ga je gledala sa svojim malim plavim okicama. Ja sam tvoj mali braco i uvijek ću te čuvati i da joj jednu veliku pusu na njen mali mekani obraz. Sad više nisam sam – presretno kaže Matko.

by Tea


Laku noć svima

Stigla je večer. Mjesec sramežljivo obasjava zvijezde na nebu.
Sve je tiho i mirno. Životinjice sve na počinak se spremaju.
Mame ptičice u gnijezdima svojim griju i čuvaju svoje male ptiće dok snivaju, mace u košricama malenim tiho predu.
Psići sanjaju kako se sa dječicom na livadi igraju, skaču.
Cvijeće je skupilo svoje šarene latice u najljepše pupoljke. Dječica sva obukla su svoje udobne pidžamice i zagrlile svoju najdražu plišanu igračku, vrijeme je za spavanje, snivaj najljepši san jer sutra nas čeka zaigran novi dan.

I ti Lara sad spavati moraš poći,
jutro sunčano brzo će doći,
dok slatko spavaš ove noći,
drveće svoje krošnje njiše,
i sve postaje tiše i tiše,
majka pomiluje to malo biće,
jer zora rana ubrzo sviće.
Laku noć dječice.

by Žana


Ribica i zeko

Jedne lijepe večeri šetala se ribica gradom i u napuštenoj zgradi na starom stepeništu ugledala zeku kako plače. Prišla je ribica zeki iz znatiželje i upitala ga: “Zeko, pa zašto plačeš?” Zeko joj je odgovorio: “Plačem jer me nitko ne voli, nemam prijatelja i usamljen sam.”
Ribica se sažalila nad zekom, te mu rekla: „Bit ću ja tvoj prijatelj“. Možeš mi sve reći. Ja nisam zlatna ribica da ti ispunim želje, ali ti mogu biti prijatelj. Zeko je pristao.

Ribica je zeki rekla da se ubuduće nalaze svaku večer u isto vrijeme na tom starom stubištu i tako je i bilo. Donosili su si kavicu, kolače i pričali do kasno u noć.
Jedne večeri se zeko zagledao u ribicu i u suzama joj rekao: “Ti si moj anđeo s neba!” A njemu je ribica odgovorila: “A ti si moj čuvar!”
Nije im dugo trebalo da shvate da su se zaljubili jedan u drugog.
Njihova je ljubav od početka bila zabranjena, jer ona je ribica, a on zeko.
Odlučili su da im nitko neće pobrkat planove i nastavili su svoju ljubavnu vezu. Na početku su tajili, ali su kasnije sve životinjice shvatile da su oni zajedno.
Životinjicama je dugo trebalo da prihvate njihovu vezu.

Godine su prošle, a oni su još bili zajedno, a njihova je ljubav i dalje žarila najjačim plamenom.
Na kraju je zeko odlučio zaprositi svoju malenu ribicu i ona je pristala.
Svojom ljubavlju su htjeli pokazati da u ljubavi pravila nema i da dokle god se netko voli nije bitno kojeg je porijekla, kako izgleda, da li je iz vodenog svijeta ili šumskog jer ljubav je jača od svega.

by Lidija


Sretni putnik

by Anita


Cincika i Mincika

Bile su dvije male mace – jedna je bila mršava – druga je bila debela – jedna se zvala Cincika, a druga Mincika.

Jednog lijepog dana macama je bio rođendan i mama maca je napravila lijepu i ukusnu tortu i rekla macama da je ne diraju i stavila je u hladnjak.

Mincika je malo po malo išla u kuhinju da je mama ne vidi i papala komadić po komadić torte iz hladnjaka dok je nije počeo boliti trubuh…onda ju je mama morala voditi kod liječnika umjesto da slave rođendan sa svojim prijateljicama – drugim macama, igraju se i plešu.

Maca Mincika je bila tužna zbog tog, bilo joj je žao i obećala je mami da vise neće dirati tortu iz hladnjaka i kad su se vratile kući ipak su pozvale prijateljice mace – Mincika je pila čaj umjesto sokića, ali je bila sretna kad su joj došle prijateljice – čitale su joj priču i šalile se i lijepo se zabavile…a kad su prijateljice otišle onda su joj sestra maca Cincika i mama maca dale najveću pusu pusastu i na dar prelijepu lutku i još puno, puno čaja dok je trbuh nije prestao boliti…

Čiča miča, gotova priča

by Dajana


Tri bubamare

Bile jednom tri bubamare, tri sestrice. Letjele su od cvijeta do cvijeta. Bubamare su jedan dan otišle do slikara, plesale su dok je slikao i upale su u lončić sa zelenom bojom. Tada su postale zelene. Bile su sretne zbog toga jer im je crvena boja već dosadila. Naišle su na prijatelje koji su im se rugali i rekli im da su sada obične zelene bube. Tužno su odletjele do skakavca i zamolile ga da im napravi crne točke. Skakavac im je napravio točke i one su ponovno srele crvene bubamare, a one su rekle kako još uvijek ne pripadaju njima nego nekoj drugoj družini. Još tužnije otišle su gusjenici, kada ih je ona vidjela da su zelene i tužne rekla je sestricama da samo pričekaju kišu i kiša će im sve isprati. Sestrice su odletjele na kišu i sretne se vratile kući.

by Ivana


Dobro srce

Jednom davno, u jednom gradu Mrkvogradu živjela je jedna sretna obitelj; mama, tata i djevojčica zvana Mrkvica.
Ona nije bila baš klasična ljepotica, imala je puno pjegica, velike zube, žutu kosicu, ali bila je posebna te vrlo dobra.
Mrkvica je imala jako dobro srce, bila je vrlo vesela, razigrana, voljela je životinjice i svima je pomagala.

Jednoga dana nad Mrkvograd se nadvila tuga, njezini mama i tata su se jako razbolili i oboje iznenada umrli.

Djevojčica je ostala sama i poslali su je kod njezine dobre tete koja je živjela u gradu Kupusgradu. Teta je bila siromašna ali za djevojčicu bi sve dala.
Djevojčica je tako odrastala uz svoju tetu i svoje male prijatelje; mišeka Miškeca i mačkicu Mjauka.

U Kupusgradu se odvijao bal na koji su pozvane sve ljepotice obližnjih gradova.
Princ je na tome balu trebao odabrati svoju buduću suprugu.
Za bal su djevojke odabrale svoje najljepše haljine, sve su bile divne i zgodne.
To mu je otežalo odabir buduće supruge.
Odluči porazgovarati sa svojom mudrom majkom.
Ona mu je dala jedan savjet: Svaku od divnih dama pozovi da otplešu jedan ples sa tobom. Dok budete plesali, nagazi im na haljinu i na prste, te čekaj njihovu reakciju.
Ako se počne derati ili psovati, znaš da je samo lijepa, ali nema dobro srce, takvu ženu ne želiš.

U međuvremenu Mrkvica je maštala o divnom balu.
Na njezino iznenađenje i radost dočekala ju divna haljina koju je teta sašila za nju.
Bila je vrlo sretna te brže bolje pohitala na bal.

Na balu je vladalo veselje i uzbuđenje…svi su plesali, a Princ je birao jednu po jednu damu s kojima je otplesao svoj ples.
Nagazio bi im prste, a svaka se naljutila na njega, psovala i vikala.
Sve do jedne…posljednja je na redu bila Mrkvica.

Zaplesali su svoj ples i sve je bilo divno. Svirala je krasna pjesma kad Princ odluči stati Mrkvici na prste i haljinu…
U tom trenutku na njegovo iznenađenje Mrkvica se od srca nasmije i kaže “ne brini Prinče, niti ja baš ne znam plesati, mogli bismo skupa malo vježbati.
Haljinu koja je bila uništena nije niti pogledala te nastavi zaljubljeno plesati sa svojim Princom.
Princ je tada znao da želi Mrkvicu za svoju suprugu.

Zaprosio ju je, a ona je oduševljeno pristala.

Na dvoru je vladalo veselje i sreća.

THE END

by Lana


Mali kraljević Mihael

Bio jednom mali kraljević Mihael. Sin je velikog i oštrog kralja Deana i kraljice Željke. Kralj Dean bio je pravedan i pošten, ali jako oštar kralj ,sve je u kraljevstvu trebalo biti onako kako je on želio, a tako je i bilo. Svaka kuća je bila lijepo uređena,a okućnice pune cvijeća i raznog šarenila.

U gradu zvanom Latus ima mnogo potoka i lijepih mjesta za igru. Svako dijete, bilo ono siromašno ili bogato, družilo se i igralo u svakom dijelu kraljevstva.

Kraljević Mihael bio je najsretnije dijete. Imao je majku i oca koji su ga mazili i pazili, voljeli ga više od sebe. On im je bio jedino dijete koje su imali nakon dugog vremena pokušavanja. Kako je Mihael odrastao došlo je vrijeme da se proslavi njegov peti rođendan. Roditelji su mu napravili veliku rođendansku zabavu na koju su bili pozvani svi roditelji koji su imali djecu. U dvorištu su djeca imala veliku zabavu s raznim društvenim i zabavnim igrama. Igrali su
se cijeli dan, a roditelji su u dvorcu imali večeru.

Nakon mjesec dana kralj Dean se jako teško razbolio. Morao je ležati u kevetu i strogo mirovati. Mali kraljević Mihael koji ima samo pet godina morao je preuzeti njegovo mjesto. Nad kraljevstvo su se nadvili tmurni oblaci. Padalo je pet dana i pet noći, tuča je uništila sve kuće i njihove krovove, predivno cvijeće i livade. Netko iz kraljevstva trebao je organizirati sve popravke i novo sađenje cvijeća.

Kako je kraljević Mihael bio jako sposobno i bistro dijete preuzeo je sve na sebe jer svoju majku, dovoljno ožalošćenu očevom bolesti, nije htio zamarati. Kraljica Željka je jedva pristala na to, ali ipak jest. Jednog sunčanog dana svi su se skupili u najvećem parku Latusa. Na čelu je sjedio kraljević Mihael i rekao ovako:”Ja možda jesam maleni, ali zbog moje teške situacije u obitelji, spreman sam se potruditi oko vaših kuća,da sve bude kao i prije.”

Kraljević Mihael naručio je puno, puno cvijeća za sve kuće. Išli su od svakoga do svakoga i popravljali krovove, sadili cvijeće. Nakon deset dana napornog rada sve je konačno gotovo.Latus je blistao kao i prije.

Kraljević Mihael odlučio je napraviti neko malo druženje kraj jezera, ispekli su mesa, donijeli mnogo sokova i grickalica. Usred druženja kraljevića je oko srca jako stegnulo, imao je potrebu da odmah otiđe do svoga oca. Kada mu je ušao u sobu, vidio je kako otac teško diše i kako je na uzmaku snaga. Mihael mu je odlučio dati pusu koju mu još do sada, u vrijeme dok je bolestan, nije dao. Približivši se njegovu licu, poljubio ga je i ispustio suzu koja je kanula na njegove usne. Kralj Dean odjednom je ustao iz kreveta kao da mu ništa nije ni bilo. Mihaelove suze su lijek za sve vrste bolesti.

Druženju u parku nazočio je i kralj Dean, veselili su se do dugo u noć.
Latus je opet blistao kao i prije, a obitelj Nikolić vladala je kraljevstvom još dugo. Svi su bili sretni i živjeli sretno do kraja života.

by Željka


Pinky Roza Kapica i vučica Roza

Bile jednom u svijetu Rozo Ružičastom Pinky Roza Kapica i vučica Roza. One su bile frendice i jako su se voljele, Pinky Roza je bila ljubitelj mesa, a vučica biljožder.

I tako im je dosadila njihova hrana i išle su se zamijeniti. E tu se pojavio problem zbog toga jer je vučica htjela pojesti Pinky Rozu, a ona je pobjegla u šumu gdje nema pojma kamo ide. Vučica je znala. Pinky Roza je trčala, ali ju je vučica pomalo stizala. Od jednom je stigla Roza Fu bakica i prebila vučicu. Pinky Roza je bila tužna i plakala je. Baka joj je rekla :”Pinky ne smiješ pričati ili ne daj Bože družiti se sa strancima”, a Pinky je rekla :”Bako , ali ona mi je prijateljica.”

Baka joj je rekla :” Prijatelji ti nisu oni koji te žele pojesti“. Pinky na to odgovara:”Dobro bako više se neću družiti s njom, ali mi moraš obećati da ćeš me štititi.”

“Dobro slatkice moja” odgovorila je baka.

I vi djeco pazite s kim razgovarate i s kim se družite!!!
Laku noć!!!

by Ivan


Siromah i Aleksandra

Jednom davno, u dalekom kraljevstvu živio je mladić po imenu Jakov. Nije bio bogat, štoviše, čak nije imao ni krov nad glavom. Nije bio sretan, baš naprotiv, imao je nesreću da je kao mali ostao bez oba roditelja. Nije bio ni odviše zgodan, ali imao je veliko srce. Srce koje je kucalo samo za ono što je najviše volio – Glazbu!

Njegovo staro, već pomalo istrošeno glazbalo, bilo je jedino što je ostalo iza njegovih roditelja. Iako je jedna žica malo popustila, njegovi dugi, tanki prsti spretno su svirali najljepše note. Njegovoj pjesmi nije bilo ravne. Kada bi zasvirao, tmurni oblaci bi nestali, cvijeće bi podiglo svoje glavice, ptičice bi počele još živahnije cvrkutati. No, nije uveseljavao samo životinje i cvijeće. Kako je njegov dom bio pod mostom, svi koji bi ovuda prolazili, makar imali i loš dan, nastavljali bi dalje ozarena lica.

Na drugom kraju kraljevstva, iza debelih zidina, dobro zaštićena i pomalo razmažena, živjela je kraljevna Aleksandra. Pošto je bila jedinica u svojih imućnih roditelja, mogla je dobiti sve što je poželjela. Sve, osim jednog.

U vrijeme kad je rođena, u susjednom kraljevstvu održavalo se veliko slavlje. Slavilo se rođenje malenog kraljevića Davida. Aleksandrin otac, kralj, odmah je dogovorio vjenčanje svoje kćeri i kraljevića. Kako je vrijeme odmicalo, oboje su stasali u predivne osobe i došlo je vrijeme da se vjenčaju. Iako su pripreme trajale mjesecima, Aleksandra se nipošto nije željela udati za Davida. Preklinjala je oca neka razmisli, neka se predomisli i oslobodi je udaje. Mada joj je uvijek sve odobravao, otac ovaj put nije želio popustit njezinim molbama. Aleksandra je bila toliko očajna da je večer uoči vjenčanja odlučila pobjeći. Nije znala kud ni kamo, ali znala je jedno: želi izbjeći udaju pod svaku cijenu.

Čekala je dugo, sama u mraku, sve dok i posljednji stražar nije utonuo u dubok san. Tada je skupila hrabrost i istrčala u nepoznato. Trčala je dugo, sve dok nije čula zvukove koji su bili raj za njezine uši, melem za njezino tužno srce. Pomislila je kako samo anđeli mogu tako divno svirati i nemalo se iznenadila kad je vidjela mladića, pomalo ispijenog lica, bijedno obučenog i sklupčanog tamo dolje ispod mosta. Promatrala ga je u nevjerici nekoliko sekundi, a onda su se njihovi pogledi susreli. Bio je to sudbonosni trenutak. Dogodila se ljubav. Ljubav na prvi pogled. Gledali su se, on, opijen njezinom ljepotom, ona, očarana njegovom glazbom.

Njezina teška svilena haljina, pojas optočen dijamantima koji se sa na mjesečini prelijevali u tisuću boja, odavali su iz kojeg sloja dolazi. No, to nije sprječavalo Jakova da ju pozove k sebi. Ispričali su svoje tužne priče i u razgovoru dočekali jutro. Kad je otac shvatio da mu je kćer nestala, podigao je cijelo kraljevstvo na noge, ne bi li ju pronašao. Tragali su gotovo pola dana, a kad su je pronašli, Aleksandra se nije željela vratiti na dvor. Toliko čvrsto je stajala kod svoje odluke, da je po nju morao doći sam kralj. Bio je presretan kad ju je ugledao, ali njezina tuga u očima parala mu je srce. Zbog toga, odlučio ju je osloboditi udaje.

Pošto je Aleksandra našla ljubav svog života, a za vjenčanje je ionako sve već bilo spremno, odlučila je pitati Jakova želi li poći s njom i postati njen ženik. Naravno da je pristao. Ne zbog novca, ne zbog raskoši koja ga čeka, već zbog silne ljubavi koju je osjećao prema Aleksandri.

Kada je David čuo što se dogodilo, bio je razočaran, osjećao se pomalo izdano, ali ipak je bio sretan zbog Aleksandre. Osim toga i on je dobio priliku pronaći djevojku koju će iskreno voljeti.

Aleksandra i Jakov su se vjenčali, dobili su očev blagoslov. Slavlje je potrajalo nekoliko dana, a Aleksandra i Jakov uživali su u neizmjernoj sreći do kraja života.

by Mario


Miškec i Anđeo

Spavaj mi spavaj miškec moj
da ti u snove dođe anđeo tvoj.
Kad ti počneš zijevati
anđeo će tebi pjevati.
Slatke pjesme pjevat će tebi
da ružni snovi te dirali ne bi.
Na bijeli oblak vodit će tebe
da ti pokaže kako snivaju bebe.
Anđeo će te voziti kroz maštu
i pokazati začaranu baštu.
U bašti anđeli čuvaju sreću
i kad bebe zaspe na posao kreću.
Dok te obilaze šareni sni
anđeo tvoj uz tebe bdi.
cijelu noć na tebe budno pazi
i po obraščiću te mazi.
Dok se tvoje lice smije
anđeo te tvoj grije.
Na jastuku sjedi tvom
i grije te ljubavlju svom.
I kad zora počne da sviće
anđeo tvoj još uz tebe bit će.
Tek kad mama po tebe dođe
anđeo će kući da pođe.
U začaranoj bašti čekat će kad spavati budeš morao poć
i tada će ti tvoj anđeo ponovo doć.

by Marija


Mala sova Hu

Mala sova Hu jedne lijepe noći želi poći, na put oko svijeta, na put
sve do svemira. Ali mama sova Hu kaže ne, vrijeme je za spavanje!
I tako mala sova Hu pođe u krevet slatke snove sniti i svijet u
snovima vidjeti, jer kad mama sova Hu kaže NE, nema druge nego na
spavanje.
Mala sova Hu treba puno sniti da može svijeta vidjeti, jer dan je za
vidjeti, a noć za spavati.
Laku noć, mala sova Hu!
:)

by Martina


Priča o zeki i potočiću

Pričica inspirirana popularnom dječjom pjesmicom „Zeko i potočić“…ali sa sretnim završetkom.

Bio jednom jedan mali zeko. Živio je u jazbini sa svojom mamom i mnogobrojnom braćom i sestrama nedaleko jednog potočića.

Svi zečići su jako voljeli taj potočić, ali mali zeko posebno. Dane je provodio sretan skačući po potočiću i igrajući se do mile volje dok se god ne bi spustio mrak i došlo vrijeme za spavanje.

A onda su došli hladniji dani, zekina braća i sestre su sve češće ostajali kod tople kuće umjesto igre u potočiću…ali mali zeko nije odustajao; svaki dan on bi došao, skakao i šljapkao po svom potočiću. Zeku nije smetala ni kiša ni vjetar ni hladnoća, sve dok je čuo žubor svog voljenog potočića zeko je bio sretan.

A onda jednog dana dogodilo se nešto strašno. Čim se probudio mali zeko je imao osjećaj da nešto nije kako treba…izjurio je van, a vani – imao je što vidjeti – krajolik je bio pokriven snježnim pokrivačem. To je bila prva zekina zima i uplašila ga je silna bjelina, a ni hladnoća koja se probijala do kostiju nije pomogla.

Onda se mali zeko sjetio svog potočića i odjurio ga vidjeti. Međutim, koliko god zeko tražio, potočića nigdje nije bilo. Obeshrabren i u suzama, mali zeko se uputio kući. Ništa mu nije bilo jasno.

Mama zečica je upitala malog zeku: „Zeko, zašto plačeš?“
Zeko je grcajući od suza ispričao što se dogodilo. Na žalost, mama zečica mu nije mogla pomoći.

Konačno je zeko odlučio potražiti pomoć šumskih životinja…i tako se zaputio u šumu. Prvo je sreo velikog vuka i upitao ga zna li možda gdje je nestao njegov potočić…ali vuk nije znao. Zatim je sreo medu, ali ni medo nije znao. Ipak, mali zeko se nije dao obeshrabriti. Sljedeća životinja koju je sreo je bio šumski jež, ali ni od njega nije bilo pomoći.

I tako je zeko tumarao šumom sve dok nije sreo šumsku liju. Na njegovo pitanje lija je odgovorila: „Mali zeko, nemoj biti tužan. Tvoj potočić nije nestao! Samo se zaledio. Čim dođe ljepše vrijeme i snijeg malo okopni, tvoj potočić će veselo opet žuboriti.

Mali zeko se zahvalio liji i cijelim putem do kuće je skakao od sreće. Nije više bio tužan jer je vjerovao lijinim riječima. Svakog dana dolazio je provjeriti žubori li njegov potočić, ali zima je dugo potrajala…sve dok jednog dana zeko ne ugleda sunce. I sve bi kako lija reče!

Zekinoj sreći toga dana nije bilo kraja. Skakao je i skakao po svom voljenom potočiću…Godine su prolazile i zeko više nikada zimi nije tugovao za potočićem jer je znao da je priroda takva i da iako ga trenutno nema, doći će njegov potočić opet kada dođe i proljeće.

piše
Smile4me.net


Drvo ima srce

Bilo jednom jedno stablo i voljelo malog dječaka. Svakog bi dana dječak dolazio i skupljao lišće, spleo ga u krunu i igrao se kralja šume. Penjao se uz deblo, ljuljao na granama i jeo jabuke. Igrali bi se skrivača, kad bi se umorio zaspao bi u njegovu hladu. Volio je dječak stablo, jako ga je volio. I stablo je bilo sretno.

Prolazile su godine.
Dječak je odrastao. Stablo je često bilo samo.

Jednog dana dođe dječak stablu, a ono mu reče:
- Dođi dječače, dođi i popni se uz moje deblo i proljuljaj se na mojim granama, najedi se jabuka, igraj se u mom hladu i budi sretan.
- Prevelik sam da se verem i igram – odgovori dječak. – Želim svašta kupovati i zabavljati se. Želim imati mnogo novaca. Možeš li mi ga ti dati?
- Žao mi je – odvrati stablo – ja novaca nemam. Imam samo lišće i jabuke. Uzmi moje jabuke, dječače, i prodaj ih u gradu. Tako ćeš zaraditi novac i biti sretan.
Dječak se popne na stablo, nabere jabuka i odnese ih. Stablo je bilo sretno.

Ali dječak dugo nije dolazio…i stablo je bilo tužno. A onda se jednog dana dječak vrati.
Stablo zadrhti od radosti i progovori: – Dođi dječače, uzveri se na moje deblo, proljuljaj se na mojim granama i budi sretan.
- Previše sam zaposlen da se verem po stablima – reče dječak. Želim kuću, da me čuva od hladnoće. Želim se oženiti i imati djecu, i zato mi treba kuća. Možeš li mi je ti dati?
- Nemam ja kuće – odgovori mu stablo. – Moja kuća je šuma, ali možeš odrezati moje grane i sagraditi kuću. Tada ćeš biti sretan.
I dječak odreže stablu grane te ih odnese da bi sagradio sebi kuću. I stablo je bilo sretno.

Ali dječak dugo, dugo nije dolazio. A kad se vratio, stablo je od silne radosti jedva progovorilo.
- Dođi, dječače – prošaptalo je – dođi i poigraj se.
-Previše sam star i tužan za igru – odgovori dječak. – Želim lađu koja će me odnijeti daleko odavde. Možeš li mi je dati?
- Odsijeci moje deblo i sagradi lađu – reče mu stablo. – Moći ćeš otploviti daleko….i bit ćeš sretan.
I dječak posiječe deblo. Sagradi lađu i otplovi.
I stablo je bilo sretno. Ali ne istinski sretno.

Nakon mnogo vremena dječak se ponovno vrati.
- Oprosti mi, dječače – progovori stablo – više ti nemam što darovati. Jabuka više nemam.
- Zubi su mi preslabi za jabuke – odvrati dječak.
- Grana više nemam – nastavi drvo – ne možeš se više na njima ljuljati.
- Prestar sam da se ljuljam na granama – reče dječak.
- Debla više nemam – opet će stablo. – Ne možeš se penjati.
- Preumoran sam za penjanje – odgovori dječak.
- Žao mi je – uzdahne stablo. – Volio bih da ti mogu nešto dati….ali ničega nemam. Sad sam samo stari panj. Žao mi je….
- Više mi ne treba mnogo, samo mirno mjesto da sjednem i odmorim se. Vrlo sam umoran.
- Pa – progovori stablo protežući se uvis što je više moglo – znaš, za sjedenje i odmor i stari će panj biti dobar. Dođi, dječače, sjedni. Sjedni i odmori se.

Dječak tako i učini.
I stablo je bilo sretno.

Shel Silverstein


Zimska (sjećanja iz davnine)

Noć se lagano spuštati stade.
A baka unuke zove.
No djeca pozive u prvi tren ne
čuše al’ kad utihne mukanje krava
i lavež psa čuvara bakin glas
se razlije šumarkom i lugom.
Trgnu se oni iz igre svoje
te pođoše domu od kojega samo
iskričavu svjetlost vidješe u daljini.
Iz mraka na svjetlost kuhinje tople
počinju dolaziti lica nevina dječja
crvenih noseva, promrzlih ušiju
od ledene studeni zimske.
Peć je stara bila kutak omiljen
oko kojega su se grijala djeca
djedovom pričom zaokupljena.
Mačak se na vrh peći popeo
te na gredu doskočio
našao je i on kutak svoj topli
A baka starica bješe zaokupljena
pravljenjem djeci najdražih kolača.
Tatu svoga su čekali ne bi li
svi skupa zajedno objedovali.
Okupili su se svi za stolom tim
stolom koji krcat bijaše.
Nakon večere što ju baka na stol
stavila toplu i mirisnu finu
djeca trbuščića punih sjedoše
na klupe do peći i nasloniše se
leđima na nju ne bi li upili
toplinu što je dopirala vatrom.
Tata je zabrinutog pogleda
poslije večere otišao spavati.
Mačak ih je gledao iz svog kuta
i za svoju dušu predio.
Djed je lulu svoju za policu
zataknuo i približio se
unucima i unučicama svojim.
Nestrpljenjem velikim
djeca su iščekivala da im
djed počne kazivati priče
stare iz davnine što ih je i
on od djeda svog čuo.
A baka je sjela do njih
umornih nogu te dodala
malecnima košaru punu
kolača vrućih i masnih.
Djed se namjestio u
drvenoj škripavoj stolici
što je u kutu stajala.
Kožuh pod noge podbacio
i riječi priče kazivati počeo.

Priča je to o dvije životinje
jednom psu i jednoj sovi.
Pas bijaše izgledom krzna
svoga šaren i
oni koji ga nisu znali mogli
su ga sa kakvim
komadom stare bunde
zamijeniti lako,
Bio je uvijek tu negdje
u blizini ljudi.
Kuhinjom se rado motao
a ni štala mu nije
nepoznata bila. Uvijek je bio
spreman da podhvatom nekim
svojim izmami kakav
ostatak od jela za stolom.
Ali najviše je volio biti u
društvu dječjem.
Sva su ga djeca pazila
i gladila a on je radosno zavijao
A bila je tu i
sova ta, koja živješe na
tavanici čardaka pri kraju
dvorišta prostranog kod
voćnjaka dudova slasnih.
Paucima i moljcima bila
je ona drug.
Jedino je noću
širila krila svoja te mrakom
obavijena letjela iznad
krovova obraslih mahovinom i
dimnjaka iz kojih su izlijetale
iskre kao ljeti krijesnice.
Pas pametan i
znatiželjan bijaše jako
te je vidio da gazda
njegov kolijevku
sa tavana izvadio
i nadstrešnicu odnjeo
te ulaštio ju da je
izgledala kao licitarsko
sjajno crveno srce.
Pas primijeti da gazda
sve češće odlazi
sa salaša u grad.
Sada je već znao i ujutro
škripom kola te rzanjem konja
probuditi djecu.
A navečer je žurno djecu
u krevet otpremao te
na konja sjedao pa
put grada jahao.

 

Četveronoške i potiho
da kokoši usnule u tišini
ne probudi pas se na
tavan čardaka preko
kokošinjca popeo lako.
Gazda je psu na pameti
bio i sovu na jedan
pothvat nagovarati stade.
A sovi se svidio prijedlog taj
i ona se potpuno razbudi
i protegne krila svoja.
Noć mjesečinom obasjana
tom planu pozornica postane.
Sova je odletjela u grad
zdanje veliko tražila je ona
i ubrzo ga našla.
Zbog dječjeg se plača
brzo snašla
Spustila se na najvišu
krošnju i gledala kroz
prozore osvijetljene
bjelinom kakvu ima jutarnje
Sunce na istoku.
Unutra su se vidjele
majke te što sa iskrom
u oku svom gledaju
mala bića umotana što
bebama ih zovu
Traži sova pogledom svojim
od prozora do prozora
i ugleda tad nju
gazdaricu salaša svog
kako umorna i znojna lica
privijena uz djetešce
svoje gleda ga i tepa mu.
Sretna bijaše sova u taj
tren zbog nje i djetešca što rodi.
Sova zaleprša krilima
i krenuše put salaša
u poljima ravnim.
Ni tren vremena prošao
nije a ona već letješe
među poznatim joj sjenama.
Kandžom svojom oštrom
zaškripi sova po dovratku
ulaznih vrata kuće salaške.
Okretom spretnim pas
šapom otvori vrata i iziđe
u mrak i njušeći potraži
stvora tog što mu je
san poremetio sad.
Iz mraka na svjetlo
doleprša sova i tiho pripovijedati
stade što je u gradu vidjela
Pas se odmah poveselio
graji djece koje će biti još i više.
Al’ kako ukućanima svojim prenijeti glasa
o radosnoj vijesti prinove nove
kad ljudi ne razumjevaše
glasa životinjskog.
Pas se dosjeti načina tog
da kolijevku iz nadstrešnice
dovuče.
Ne prođe ni tren i urađen
je plan taj i kolijevka pred vratima
je smještena bila.
Životinje tu noć oka ne sklopiše
sovi to ne pade teško jer
noć je njena uvijek budna bila
a i psu sati brzo prošli jesu.
Ujutro gazda pred pragom
kolijevku našao ali ne shvati on što
mu životinje htjedoše reći.
Tek kasnije u gradu on sazna
vijest radosnu.

Djed tu stane sa kazivanjem
priče te i pogleda jesu li
djeca uz peć pozaspala ali
djeca radosnih pogleda s nestrpljenjem
slušahu priču tu.
Tata je već spavao a
baka je s djedom potom djecu
u krevet zašuškala.
Noć tišinom salaš obavije
i samo Mjesec sjajni
na nebu motriti stade.
Sunce nad smrznutim
poljima izvirilo rado
a pijetao dan novi prizove.
Tata je prvi ustao i baš
kad je vrata otvoriti htio
osjeti da mu nešto vrata
s vanjske strane priječi.
Odmakne on zavjesu tanku
i ugleda na pragu kolijevku
dječju što ju je
prošlo ljeto na tavan odnjeo.
Trenutka čekao nije
do štale je otrčao i na
konja bez sedla uzjašio.
Djeca se rzanjem konja probudila i na
prozorskom oknu poslagala glave svoje
razbarušene a tata je samo
osmjehom ih pozdravio i u grad
brzo odjahao.
Djeca vidješe kolijevku te se
sjetiše sinoćnje djedove priče.

poslala Tihana


Zvjezdice

Nekoć davno u jednom velikom prekrasnom kraljevstvu živjela je jedna prelijepa princeza koja nije marila za ništa nego je voljela više od svega samo dijamante . Kada bi joj netko rekao da je pohlepna ona bi odgovorila ; nisam ja pohlepna nego je moja ljubav prema dijamantima toliko velika koliko čarobni sjaj u njima. Njezina soba bijaše toliko sjajna , toliko osvijetljena da su se ljudske oči morale priviknuti na tu sobicu. Prozori bijaše optočeni rubinima, kvake na vratima smaragdima , stakla su bila izrađena od cirita. A ona uvijek kad je došla u tu sobu uvijek bi joj nešto falilo, mada su svi zidovi, sav namještaj, strop pa čak i svjetiljka optočeni dijamantima iz svih zemalja.

Kad bi izašla iz sobe uvijek bi zvala oca i poželjela novi dijamant. Pošto je otac bio mekog srca i dobre duše da udovolji
svojoj maloj djevojčici svaki put kad bi ona pustila suzu on bi joj poklonio 10 dijamanata, no ona nikada nije bila  zadovoljna nego je uvijek željela više. I tako jednog dana pošto u kraljevstvu nije bilo dijamanata otac je otišao  na daleko putovanje u daleke zemlje istoka da kupi najveći dijamant za svoju princezu.

Pošto se njoj nije dalo čekati oca, otišla je na tržnicu , pa pokušala naći dijamant koji bi zadovoljio njezinu ljubav i želju prema sjaju dijamanata. Na tržnici koga god je upitala , odgovor bi uvijek bio isti, princezo moja, oprostite mi, ali u ovome kraljevstvu nitko nema dijamanata osim vas. Ona tako žalosna krene prema dvorcu kada je nešto uhvati za rukav, bijaše to jedan čudan starac dugog nosa, rumenih obraza i šiljastih ušiju, te nije bio viši od djevojčinog pojasa. On je bio obučen u stare dronjke ali sjaj u njegovim očima kao da je odvraćao pažnju od njegove prljavštine. Kako ju je uhvatio za ruku princeza se uplašila i naglo vrisnula. A on joj kaže: Ušuti djevojče malo, nisam prosjak da te okradem, nisam ubojica da te ubijem samo sam putnik iz dalekih zemalja koji voli darivati ljude. Ime mi je Leonard.

Ona tako rastresena kaže smiješnom čovječuljku, a što Ti meni tako prljav, siromašan, možeš dati? Dat ću Ti ono što si oduvijek tražila,  odgovori on. – Dat ću Ti najveći dijamant koji si ikada vidjela, on ispruži ruku i dade joj ga. Bijaše to najveći dijamant koji je princeza ikada vidjela. Ni ne razmišljajući princeza ga uzme i ode.

Drugog dana otac još nije stigao no ona je imala osjećaj kao da je taj dijamant izgubio svoj sjaj pa poželi novoga, te ponovno ode do tržnice. Nije prolazila po tržnicama već je samo tražila čarobnog čovječuljka. Kada je već odustala od potrage, i krenula prema dvorcu, na njenom puto pojavi se starac, te je upita: Oj, djevojko mala, što si tužna, jučer sam ti dao dijamant vrjedniji od svih kraljevstva na ovome svijetu, pa zar još nisi sretna ?

Na to ona odgovori: Bojim se da mi ga netko ne ukrade , da ne izgubi sjaj, da ga ne potroši vrijeme. Na to on joj kaže: Djevojče budalasto, dijamanti su vječni stariji su čak i od mene, beskonačnog putnika, no kada ti to nije dovoljno, zatvori oči poljubi me u obraz i da ću ti više dijamanata nego će ti ih ikada otac moći pronaći, a ujedno nećeš ih moći niti izbrojati. Kako to starac reče tako i nestade.

Tako princeza sva zbunjena nakon poljupca vrati se kući, kada je ušla u sobu ostala je zaprepaštena. Ne samo u njezinoj sobi, već u cijelome dvorcu i čak i cijelome kraljevstvu nije bilo niti jednog dijamanta. Tako uplakana i tužna zaspi. Kada u noći čuje šapat; bijaše to starac te joj kaže: Dođi na balkon da vidiš nebo!

A ona odgovori: Što ću vidjeti na tom glupom crnom nebu, punom oblaka, gdje mjesec sjaji kao ugaslo sunce?
Starac opet ponovi: Dođi na balkon da vidiš nebo!
Djevojka ljutito pozove stražu da uhvate lopova koji je ukrao sve njezine dijamante, A straža kako je stigla i dotrčala na balkon, pozvaše je!!!
Princezo,  princezo!!!
Dođite vidjeti nebo!!!

Ona sva zbunjena izađe na balkon i ugleda nebo, prepuno točkica. Na to se začuje smijeh. Oj princezo malena! Kaže starac; mada ga nigdje nije vidjela. Oj, princezo luckasta; evo Ti tvojih dijamanata, nitko ih ne može taknuti, nitko Ti ih ne može uzeti, pa čak ni Ti, i znaj da nikada neće izgubiti svoj sjajk, a zovu se ZVJEZDICE.

Na to se princeza rasplače i kaže; Što će mi dijamanti kada ih ne mogu dirati, kada ih ne mogu osjetiti i zagleda se u zvjezdice. Što ih je više gledala to je bila sretnija te više nije plakala. Za tri dana vrati se kralj i dođe do princeze i kaže; kćeri moja donio sam Ti najveći dijamant na svijetu, a na to ona mu odgovori;
Hvala Ti oče, no ja ne trebam taj dijamant te naredi stražaru da ga pokloni prvome siromahu kojega ugleda. Na to otac upita; Zašto, dijete moje???

Jesi li noćas pogledao nebo? Upita princeza oca.
Jesam, odgovori on!
Bijaše čudno kao da je optočeno dijamantima.
Na to princeza odgovori;
Oče, to su dijamanti. Oni će uvijek sjati , zauvijek će biti moji, tvoji i od svih ljudi na ovome svijetu a zapravo neće biti ničiji, a ipak će ispunjavati ljude dobroga srca srećom, zadovoljstvom i ljubavi. Oče ovo je moj poklon tebi za sve muke koje sam Ti zadala, oče ovo su ZVJEZDICE!

Kralj od sreće zaplače , primi princezu u naručje  i kaže joj da nikada nije bio sretniji u životu i tako dočekaše zoru…

I ŽIVJEŠE DUGO, DUGO, DUGO, I SVAKO VEĆER SU SRETNO GLEDALI ZVIJEZDE , KOJE I DAN DANAS BLISTAJU
SVOJIM PREKRASNIM SJAJEM NA DUBOKOM TAMNO PLAVOM NEBU I GUBE SE U NJEZINOM PROSTRANSTVU…

poslala Nikolina


Crvena koka

Mala crvena koka čeprkala po dvorištu i našla zrno pšenice.
- Gledajte, gledajte – veli koka. – Našla sam zrno pšenice. Tko ce ga odnijeti u mlin? Bit ce kolaca.
- Ja ne – veli miš.
- Ni ja – veli patka.
- Onda ću ga odnijeti ja sama – reče crvena koka. Uzme zrno pšenice i odnese ga u mlin.
- Tko ce brašno donijeti kuci? – pita koka.
- Ja ne – veli miš.
- Ni ja – veli patka.
- Onda ću ga donijeti ja – veli koka.
- Tko ce tijesto umijesiti? – pita koka.
- Ja ne – veli miš.
- Ni ja – veli patka.
- Onda ću ga umijesiti ja – veli koka.
- Tko ce peci kolac? – pita koka.
- Ja ne – veli miš.
- Ni ja – veli patka.
- Onda ću ga ispeci sama – veli koka.
- Tko ce jesti kolac? – pita koka.
- Ja – veli miš.
- I ja – veli patka.
- Ne vi – reče koka – pojest ću ga sama.


Živ – Živ

Neki je nestašni dječak stavio jaje iz vrapčjega gnijezda u gnijezdo svraka. Izlegli se mladi svračići. Mališi bijahu sivi, sa žutim grudima, a tuđinac siv, s glavicom mrke boje.
- Kakav je to porod? – čudila se svraka.
Rođena djeca vicu: “Ti, ti!”, a mali tuđinac neprestano svoj “Živ, živ!”
- Pa to je vrabac – dosjeti se svraka. – Netko mi je podmetnuo vrapčje jaje!
Kad vrapčić opernati, reče mu svraka:
- Ti nisi naš, ti si tud, odleti k svojima.
- A gdje su moji? Ja ih ne poznajem – reče vrabac.
- A ti pitaj – pouci ga svraka. – Gdje ti odgovore “Živ, živ!”, ondje su tvoji. Mi živimo u šumi, a tvoji stanuju u blizini ljudi.
Poleti vrapčić da potrazi svoje. Doleti u selo, sjedne na staro stablo kraj neke kuće i misli: “Ne žive li možda ovdje moji?” I pogleda u duplje stabla.
- Kva! – drekne na nj srdito čavka.
“Ne tu nisu moji”, pomisli vrapčić i preleti sa stabla na pseću kućicu. “Možda su ovdje.”
- Živ! – vikne vrapčić i pogleda u kućicu.
- Av! – odgovori pas.
“Ni tu nisu moji”, pomisli vrapčić i preleti na svinjac.
- Hru! – odazove se svinja.
“Nitko nije moj”, rastuži se vrapčić i poleti na krov staje.
“Nisu li moji ovdje unutra?”
- Živ! – vikne vrapčić u staju.
- Muuu! – odazove se netko iznutra.
- Ni tu nisu moji – reče vrapčić i tužno spusti glavicu.
Vrapčić se zaleti u čardak. Ugleda ondje mačku i uplaši se.
Macka skoči da ga ulovi, a on od straha odleti u vrt. U vrtu, po tarabama, po strašilu i po lijehama živkahu ptići.
- Živ, živ! – vikne vrapčić.
- Živ, živ! – odvrate mu ostali ptići i počeše živkati tako da je vrapčić oglušio.
- Eto, našao sam ih! To su moji – obraduje se vrapčić.


Repa

Posijao djed repu. Izraste repa golema, pregolema.
Stade djed repu čupati iz zemlje: povuci, potegni, iščupati ne može.
Pozove djed u pomoć baku.
Baka za djedu, djed za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu.
Pozove baka u pomoć unuku.
Unuka za baku, baka za djedu, djedo za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu.
Pozove unuka u pomoć psića Žuću.
Žućo za unuku, unuka za baku, baka za djedu, djedo za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu.
Pozove Žućo u pomoć macu.
Maca za Žuću, Žućo za unuku, unuka za baku, baka za djedu, djedo za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu.
Pozove maca u pomoć miša.
Miš za macu, maca za Žuću, Žućo za unuku, unuka za baku, baka za djedu, djedo za repu: povuci, potegni, iščupaju repu.

Ruska narodna


Lisica i roda

Lisica je odlučila da se našali sa svojom prijateljicom rodom. Pozvala ju je na ručak i iznijela pred nju neku rijetku supu u plitkom tanjuru. Takav ručak se mogao samo polizati, a roda nije mogla ni kap da uhvati kljunom. Lisica se pretvarala da joj je jako žao što se rodi nije dopao ručak, pa se gladna vratila kuci. Sljedećeg dana lisica je bila rodin gost. Zadovoljna i nestrpljiva požurila je rodinoj kuci, jer je bila gladna.
Ali je tamo sa užasom primijetila da je ručak poslužen u dubokim ćupovima, sa vrlo tijesnim grlićem, iz kojih je roda vrlo lako jela. Lisica nije dohvatila ni mrvicu ukusnog jela i otišla je kuci gladna. A onda je rekla sama sebi:” Zapravo nemam pravo da se žalim. Roda mi je samo vratila milo za drago..

Narodna


Vuk i Lisica

Sastao vuk lisicu i stao se grohotom smijati:
- Hahaha, teto, ma kaži mi otkud tebi ta repina. Izgledaš kao nekakvo strašilo na dugoj metli.

Lisica, iznenađena naglim dolaskom vuka, odskoči nekoliko koračaja, a onda se zaustavi, sjedne i pogledavši ga nepovjerljivim pogledom progovori:
- Reći ću ja tebi, striče, al’ mi ti ponajprije kaži otkad si postao kratkovidan.
- Kratkovidan? – začudi se vuk i protare šapom oči.
- Pa jesi, vuče! – Jer da nisi, ne bi vidio na meni ni za dlaku veći rep od tvojega. Držim pače da je tvoj čak ponešto veći.
- Nije moguće! – čudio se dalje vuk ogledavajući svoj rep koji mu je malko podrhtavao od ljutine.
- A ja velim da je tako! – tvrdila dalje lukava lisica. – Pred tvojim se očima svaki predmet povećava bar za peterostruko čim mu se suviše približiš{.
- Ma, je li moguće? – snebivao se vuk.
- Lako je to dokazati! – osmjehnu se lisica. – Evo! Okreni se i idi naprijed za pedeset koraka, a onda se opet okreni i pogledaj na moj rep. Ja ću ga visoko dignuti da ga bolje vidiš.
Vuk se okrene i uputi brojeći svoje velike korake, a lisica potrči nizbrdo kao da je vjetar nosi. Istom se na drugom brijegu zaustavi, okrene, digne visoko svoj kosmati rep i smijući se dovikne vuku:
- Kako ti se sada sviđa moj rep, vuče ludi? . . . Vidiš li ga dobro? . . . Čiji je veći?! Hahaha!
Vuk je istom sada uvidio da ga je lisica nadmudrila, i da mu je tako izmakao mastan zalogaj što mu je bio na dohvatu, pa razjaren zagrize oštrim zubima u svoj rep, a onda se uputi zlovoljno u šumu zavjetujući se da neće više nikada graditi svoju sreću – na mjerenju tuđih repova.

Narodna


Lončiću, kuhaj!

Bila jednom jedna dobra djevojčica koja je živjela sama sa svojom majkom. Bile su tako siromašne da nisu imale ništa, čak ni komadi} kruha da utaže glad.

Jednom djevojčica ode u šumu i tamo sretne staru ženu koja je znala za njezino siromaštvo. Starici je bilo žao da djevojčica i njezina majka gladuju pa joj pokloni lončić. No to nije bio običan lončić. Bilo je dovoljno reći “Lončiću, kuhaj!” i on je odmah počeo kuhati dobru slatku kašu. Zatim je valjalo reći “Lončiću, stoj!” i lončić bi prestao kuhati.

Djevojčica se zahvali starici i odnese lončić kući. Tako su se ona i njezina majka oslobodile gladi. Najele bi se slatke kaše kad god su to zaželjele.

Jednom, kada djevojčica nije bila kod kuće, mama reče “Lončiću, kuhaj!” i lončić je počeo kuhati tako da se do sita najela. No kad je htjela da lončić prestane kuhati, nikako se nije mogla sjetiti pravih riječi koje bi zaustavile kuhanje.

I tako je lončić kuhao i kuhao. Kaša je već prešla preko ruba lončića i dalje kuhala i kuhala. Napunila se cijela kuhinja, a zatim i cijela kuća. Zatim još i druga kuća, pa ulica, kao da lončić hoće nahraniti cijeli svijet. I nijedan čovjek nije znao kako da pomogne u tom čudu prečudnom koje ih je snašlo.

Tek poslije, kada je ostala samo još jedna kuća prazna, došla je djevojčica i rekla samo “Lončiću, stoj!” I dok bi okom trepnuo, on je prestao kuhati.

No lončić je već nakuhao toliko kaše, da su svi koji su željeli doći u taj grad, morali sebi napraviti put jedući slatku kašu.

Narodna


Cvjetna dolina

Između laganih brežuljaka, prekriveni zelenim travnatim sagom, smjestila se Cvjetna dolina, oaza ljepote, rajskog mira, mirisnih cvjetova i malog životinjskog svijeta. Cvjetna dolina je cijele godine u cvijetu, ali proljeće je godišnje doba kada je najljepša i kada do izražaja dolazi sva njena raskoš i ljepota. Sredinom doline teče bistri potok, bistar kao san, izvor života biljnog i malog životinjskog svijeta.

Cvjetna polja prostiru se od početka do kraja Cvjetne doline. Tisuće cvjetnih gredica simetrično su raspoređene s jedne i druge strane potoka, koja se razlikuju po vrsti, boji,  i mirisu cvijeta. Takva raznolikost čini harmoniju cvjetne slike.

Posebnost ove doline je u tome što su cvjetne gredice od početka do kraja zasađene cvijećem točno po njihovom redoslijedu cvjetanja tijekom godine, počevši od jaglaca, prvog proljetnog cvijeća pa do snješka na zadnjoj gredici, koji cvijeta tek u kasnu jesen kad padnu prvi snjegovi.

Svakom prolazniku pogled se najprije zaustavlja na prvim cvjetnim gredicama: plavih jaglaca, žutih narcisa i crvenih tulipana. Spoj plavih jaglaca, plavetnila neba i žubor bistrog potočića stvara predivnu sliku na početku Cvjetne doline. Ovo plavetnilo na posjetitelja ostavlja dojam neviđene ljepote i svježine, te osjećaj  opuštenosti i bezbrižnosti.

Ranim jutrom dok cvjetna polja još su rosna, uz žubor bistrog potočića  sa grane vitke breze čuje se zvonka pjesma slavuja, koja lagano odzvanja cijelom Cvjetnom dolinom.

Između gredica vode uređene cvjetne staze posute sitnim izbrušenim kamenim oblucima, bijeli poput bisernih dragulja. Krajevi staza obrubljeni su ostacima bisernih školjki što se na suncu blistaju poput duginih boja. Cvjetnim stazama ne može nitko proći nezapažen, jer tragovi u pijesku vidljivi su u svakom trenutku svih prolaznika, pa i onog najmanjeg poput plavog mrava.

U Cvjetnoj dolini ulice se ne zovu po imenima ljudi ili gradova, već se staze, polja i brežuljci zovu po imenima cvjetova. Sve su ulice lijepe na svoj način, ali svojom ljepotom ističu se: ulica kraljevskih ruža, ulica orhideja i ulica japanskih ljiljana. Od brežuljaka najljepši su brežuljak magnolija, brežuljak jorgovana i brežuljak jasmina.

Ranim jutrom čim zablista sjajno sunce i prospe svoje zlatne zrake po cvjetnim poljima, začuje se vrijednih pčela let. Pčela privučena mirisom cvjetova ili izgledom cvjetnih latica usiše cvjetni nektar. Sa svojim sestrama pčelama nose ga u saće, to jest u košnice. Tu se može osluhnuti harmonično zujanje pčela u košnici. Nakon toga svatko tko proba njihov iznimno vrijedan proizvod, to jest, med, osjetit će harmoniju zdravlja u svom organizmu.

Šetajući Cvjetnom dolinom, prolaznici su inspirirani brojnošću i raznolikošću leptira, koji su zasjenili ljepotu brežuljaka, cvjetnih polja i livada, prekrasno obojenih i išaranih krila dok bešumno za svog kratkog života lete s cvijeta na cvijet. Za vrijeme sunčanih dana ovdje se može sresti i admirala, najljepšeg leptira. Prisutnost leptira u Cvjetnoj dolini siguran je pokazatelj zdrava okoliša i prirodne ravnoteže.

Kad približi se podne, u to doba buba-mara odlazi na podnevni počinak. Ona se najrađe odmara na listu japanskog ljiljana, ispod krošnje njegovih narančastih cvjetova, koji joj pružaju najslađi san.

Sredinom dana kada je najtoplije i kada sve utihne, svojom pjesmom oglasi se cvrčak sa brežuljka jorgovana. Svojom pjesmom uspavljuje mali životinjski svijet i razbija podnevnu monotoniju.

Ponegdje uz rubove cvjetnih livada mogu se sresti kolone plavih mrava, koji za vrijeme sunčanog dana brižno skupljaju sjemenčice i nose ih u svoje kučice pod travnatim humkom.

Na kraju Cvjetne doline nalazi se jezero u koje se ulijeva bistri potočić. Ono što oduševljava svakog posjetitelja, tisuće su bijelih lotosa, koji plove na kristalno čistom jezeru. Cvjetni sklad dopunjava raskoš rascvjetane japanske trešnje ružičasto-bijelih cvjetova, pred kojom svakome zastane dah od njene neviđene ljepote. Tu se rado okupljaju slikari kako bi na platno što vjernije prenijeli svoja zapažanja o ovom prirodnom fenomenu. Stalni stanovnici jezera su male ukrasne ribice u svim nijansama i bojama.

U ukrasnoj travi pampasa svoj dom našle su male dekorativne kornjače. Svojim sitnim koracima proizvode lagani šum koji se stapa sa povjetarcem sa jezera.

Osim cvjetne dekoracije, dolinu krase i male ukrasne kućice  na travnatim brežuljcima u kojima stanuju vrijedni i marljivi patuljci. Oni su čuvari doline, koju brižno obrađuju i uređuju.  Sa njihovih  dekorativno cvjetnih balkona pružaju se prekrasni vidici na cijelu Cvjetnu dolinu.

Kuzman Landeka

izvor
www.landeka.info


Zec u kupusu

Iznad sela Livadice uzdiže se lagani brežuljak Zečevo, obrastao niskom, pretežno crnogoričnom šumom u kojoj živi mnogo  zečeva. Zato je ovaj brežuljak i dobio ime po zečevima, njegovim stanovnicima, lijepim i ljupkim životinjama.

Brežuljak Zečevo okružen je bistrim rječicama, zelenim livadama i malim selima. Sa brežuljka se pružaju daleki vidici na prekrasan krajolik. Udaljen je od velikih i gustih šuma gdje žive divlje životinje, opasne za zečeve. Dodatnu brigu o zečevima vode mjesni lovci, koji im osiguravaju potpunu sigurnost. Tako zečevi na ovom brežuljku žive posve sigurno, mirno i spokojno. Obično žive u skupinama, a tek poneki  i odvojeno. Vrlo su interesantni po izgledu, jer ih ima u raznim bojama: bijelih, crnih, šarenih i sivih. Pretežno ih ima najviše u svijetlosivoj boji. Bez obzira na vanjski izgled i boju svi su oni dragi i umiljati.

Jedan od najljepših i najinteresantnijih zečeva u cijelom Zečevu je zec Valentin. On se ističe posebnom ljepotom. Bijele je boje, a na tijelu ima crvenkasti otisak u obliku srca. Zato je dobio ime Valentin.  Ne samo da je Valentin  najljepši, već je  i najpametniji zec u cijeloj zečjoj šumi. On se uvijek dosjeti nečeg pametnog što drugim zečevima ne pada ni na kraj pameti. Čim bi netko nepoznat ili sumnjiv došao u njihovu šumu, Valentin bi uzdignuo uši, raširio oči i podignuo se na zadnje noge, a to je bio znak za uzbunu. Svi su se zečevi na znak uzbune odmah sakrili i zaključali u svoje zečje kućice. Valentin  je vodio dosta brige o sigurnosti svojih rođaka.
Iako je na Zečevu tijekom godine bilo dovoljno hrane za sve zečeve, dolaskom  zime  bilo je sve manje i manje. Zečevi tada žive veoma skromno. Lišće crnogorične šume jedina je hrana za njih u zimsko doba. Tada zečevi  pretežno žive u svojim   toplim kućicama, pogotovo kada padne snijeg.

Jednoga dana kada je snijeg malo okopnio i kada je put bio prohodan, zec Valentin se spustio do sela Livadica u potrazi za hranom. Zečevi se rijetko kada spuštaju do naselja, ali glad, najveći neprijatelj, natjerala je Valentina da se spusti do sela. Tako je Valentin obišao cijelo selo i vidio pune vrtove zasađene prekrasnim kupusom, bijelim poput snijega. Od silne radosti Valentinu su rasle zazubice. Ujedno je bio i tužan, jer kupus je mogao dohvatiti samo okom, jer su vrtovi bili ograđeni visokim i gustim plotom.Valentin je bio žalostan  što pored toliko mnogo kupusa mora biti gladan. Seljake se nije usudio pitati da mu daju glavicu kupusa, jer seljaci baš ne vole vidjeti zečeve u svom vrtu. Valentin je zato pazio da ga nitko ne vidi i pažljivo se šuljao uz plotove vrtova. Glad koja je postajala sve jača natjerala ga je da i dalje obilazi vrtove po cijelome selu. I na kraju trud se isplatio. U zadnjem vrtu na kraju sela, malo udaljen od kuća, Valentin je ispod plota iskopao jednu malu rupicu, tek toliku da se mogao provući, kroz koju je ušao u vrt. Rupu je mogao kopati na miru, jer tuda nije nitko prolazio. Napokon njegovoj gladi došao je kraj. Ušao je u vrt i najeo se sočnog bijelog kupusa i veselo se vratio u zečju šumu. I tako je Valentin svako jutro dok su seljaci još spavali, odlazio u njihov vrt  s kupusom. Oprezno je pazio da ga nitko od vlasnika vrtova ne vidi. Krio se pod širokim listom kupusa.

Šumom zavlada je tišina, a što je još i gore,  velika glad, jer za sve zečeve nije bilo dovoljno hrane. Lišće na niskim grančicama crnogorične šume  zečevi su već odavno pojeli, a do visokih ni najspretniji zec, pa čak ni Valentin,  nije se  mogao popeti.

Zec Valentin nije gladovao, jer se on snašao za hranu u seoskim vrtovima. To nije ispričao drugim zečevima, jer ne bi bilo dobro kada bi se u vrtovima odjednom pojavilo puno zečeva. Mogli bi nastradati, mislio je Valentin.

Valentin je primijetio  da njegovi rođaci zečevi gladuju, jer ni sam na Zečevu nije mogao pronaći ništa za jesti. To se vidjelo po tužnom izrazu njihovih lica, žalosnom pogledu i slabosti njihovih tijela. Bio je to tužan prizor u zečjoj šumi.

Kako je Valentin bio najpametniji i najugledniji  zec na Zečevu, morao je dobro razmisliti kako će od gladi spasiti svoje rođake. I napokon se sjetio kako će ih nahraniti.

Slijedećeg jutra kada je Valentin pošao u selo do vrta s kupusom, sa sobom je ponio jednu veliku vreću. Polako, ali pažljivo da ga nitko ne vidi, nabrao je punu vreću kupusa i  krenuo uz brdo. Vreća je bila teška pa se Valentin morao odmarati nekoliko puta. Još prije podne   stigao je na brežuljak Zečevo sa kupusom. Pozvao je na ručak sve zečeve iz cijele šume i spasio ih od gladi.. Svi su mu zečevi bili zahvalni što ih je nahranio usred zime. Na njihova lica vratila se radost, a iz očiju zablistao je vedar sjaj. Od tada Valentin je među svojim rođacima uživao veliki ugled i povjerenje.

Još poneki put Valentin se spuštao u vrt s kupusom. Kako je kupus bio sve rjeđi, seljak je primijetio da je netko sumnjiv u njegovom vrtu, jer su iznad kupusa virile duge zečje uši. Seljak je povikao: “Tko je to u mom vrtu, neka ide odmah vani”. Valentin je shvatio da kupus sadio nije i odmah je pobjegao iz vrta! Više se nije ni vraćao, jer se približavalo proljeće pa je počela rasti i mlada trava na Zečevu.

Kada se seljak spustio u vrt imao je što i vidjeti. Od kupusa ostale su samo stapke. Sav kupus pojeo je Valentin, a ono što nije mogao pojesti, ponio je svojim rođacima zečevima, kako bi mogli preživjeti hladnu zimu.

Valentin je zato postao najpoznatiji i najslavniji  zec u cijeloj šumi na Zečevu.

Kuzman Landeka

izvor
www.landeka.info


Vjeverica Crvenčica

Zelenom dolinom što vijuga između strmih brežuljaka mirno teče rječica Sunčica. Tek pokoji slap svojim žuborom nadopunjuje ovaj idiličan krajolik.

Na lijevoj obali Sunčice uzdiže se lagani brežuljak Visočica, prekriven stoljetnom hrastovom šumom, gdje su dom našle mnoge šumske životinje, pogotovo vjeverice. Njihov dom nalazi se u dupljama starih hrastova. Hrastove šiške i žir glavna su hrana ovih lijepih i ljupkih životinja. Posebno ih krasi njihov dugi kitnjast rep što svraća pozornost svakom prolazniku.

Od ranog jutra do kasne večeri u hrastovoj šumi odvija se život uz cvrkut ptica, kuckanje djetlića  i razigranih vjeverica na granama starih hrastova. Tek pokoja, malo stidljivija vjeverica skriva se u duplji hrasta, oprezno izvirujući kroz prozor svoje sobe, promatrajući slučajne prolaznike.

Sve su  vjeverice privlačile pažnju zbog njihove izuzetne ljepote i spretnosti, ali jedna od njih,  koja je imala sivo-crvenkasti rep, posebno se isticala, ne samo svojom ljepotom i spretnošću, već i vedrim sjajnim očima  i uzdignutim ušima, koja je reagirala na najmanji šum. Zbog njenog nadasve lijepog i ukrasnog crvenkastog repa, prolaznici su je nazvali vjeverica Crvenčica. Bila je vrlo pitoma i rado je sa svima sklapala prijateljstva  pa su je svi voljeli, i prolaznici i svi stanovnici hrastove šume. Posebno je obožavala djecu i rado jela šiške iz njihovih malih ručica. Crvenčica je stanovala u najstarijem i najdebljem hrastu na početku hrastove šume uz samu obalu rječice Sunčice. U duplji starog hrasta imala je velik i udoban stan. Grane starog hrasta nadvijale su se nad rječicu, a lagani vjetar raščešljavao je njegove guste grane. Poslije ručka Crvenčica se obično odmarala i uživala u melodiji vjetra i žuboru malih slapova.

Ljeto već bilo je na izmaku, a jesen svojim kistom obojila je hrastovu šumu u žute boje. Dozreli hrastovi plodovi: žir i hrastove šiške opadali su sa stabala i prekrili zemlju, tako da se vjeverice nisu morale penjati po visokim i krhkim granama. Sada im je bilo sve nadohvat. Šuštavo lišće i hrastovi plodovi bili su izuzetna atrakcija za mlade razigrane i nestašne vjeverice, koje su se beskrajno igrale sa suhim šiškama kojih je bilo na izobilju te jeseni.

Crvenčica se budila rano, čim je svanuo dan i kad se pojavilo jesensko sunce na prozorčiću hrastove duplje. Ustajala je najprva od svih vjeverica. Svojim vrijednim malim rukama skupljala je po cijeli dan žir i hrastove šiške, te ih spremala u svoj stan. Ostale vjeverice pitale su Crvenčicu: “Zašto skupljaš žir i šiške kada ih ima na izobilju po cijeloj šumi”? Čak su joj se podrugljivo smijale:  “Ha-ha-ha”. Maloj Crvenčici zacrvenili su se obrazi, malo se posramila i pobjegla duboko u svoj stan koji se nalazio u duplji staroga hrasta.

Odavno već ptice su odselile na jug, a ostale su samo neke ptičje vrste  kojima je hrastova šuma dom kroz  cijelu godinu. Ostale su  i vjeverice, najvjerniji stanovnici šume na Visočici. Kako je jesen odmicala, hladni jesenski vjetrovi otrgnuli su i posljednji požutjeli list sa starih hrastova. Hladne kiše odnijele se otpalo lišće, žir i šiške niz rječicu Sunčicu. Vjetrovi fijukali su šumom sve jače, a vjeverice sklonile su se u svoj topli dom hrastovih duplji.

Prvi zimski dan osvanuo je pod snježnim pokrivačem. Sve je utihnulo. Nikoga više nije bilo vani, čak ni slučajnih prolaznika. Priroda se spremila na zimski počinak. Utihnuli su i slapovi na rječici Sunčici, okovani ledom. Zima zavladala je posvud i njen obruč stezao se sve više. Stara stabla pucala su od zimske studeni.

Drugog jutra, dok je Crvenčica još spavala, u šumi su se začuli neki neobični glasovi. Na snijegu vidjeli su se tragovi vjeverica. Malo podalje u dubljoj šumi čulo se cviljenje gladnih vjeverica, koje su tražile hranu,  to jest  žir i šiške. Uzalud su kopale ispod dubokog  snijega, jer žir i šiške nestali su sa dolaskom jesenskih vjetrova i studenih kiša. Crvenčicu su uznemirivali nesvakidašnji glasovi gladnih vjeverica, koji su se sve više približavali njenom stanu. Oprezno je pogledala  kroz prozor svoje dublje i ugledala je neobičan prizor. Ugledala je zapravo svoje susjede vjeverice koje su cvilile od gladi i tražile hranu ispod dubokog snijega kako bi preživjele hladnu studen. Crvenčici se mijenjao izraz lica. U jednom trenutku izražavala je  žaljenje i zabrinutost pa ih je pitala zašto cvile. “Gladne smo”, odgovorile su vjeverice. “Gladne”, opet će Crvenčica. “Pa zar vi nemate u svom stanu šiške i žir”? “Ne, nemamo”, odgovorile su vjeverice. “Ništa nismo spremile za zimu. Plodova je ionako bilo previše, pa smo mislile da će ih biti preko cijele zime ispod hrastova”. Odjednom, Crvenčica je promijenila izraz lica i prasnula u smijeh: “Ha-ha-ha”, koji se čuo daleko kroz cijelu hrastovu šumu, usred zimske tišine. K tome je dodala: “Vi ste se meni smijale u jesen  dok sam ja skupljala žir i šiške, a sada se ja smijem vama dok tražite ostatke ispod snijega”! Još jednom prasnula je u smijeh, pobjegla u topli stan hrastove duplje i uživala u slatkim plodovima svoga rada.

Kuzman Landeka

izvor
www.landeka.info


Kako je krtica Milica tražila muža

Na jednoj livadi, pod zemljom, živjela je krtica Milica. Jednog dana odluči se Milica udati. Dala je oglas u lokalne novine. Oglas je glasio:” Traži se pošten i vrijedan krt spreman na zajednički život. Zainteresirani krtovi neka se jave u subotu u treći hodnik desne staze.” Došla je i subota. Milica se spremila, namirisala i sjela na stolicu čekati kandidate. U dogovoreni sat pet krtova je stiglo pred Milicinu kuću. Milica se sa svima lijepo pozdravi i zamoli prvog krta neka uđe unutra.
Prvi krt je bio Zoki, lokalni trgovac nekretninama. Zoki je ispričao Milici kako je on prava prilika za nju. Vrijedan je, ima posao, nekoliko kuća u vlasništvu. Milica ga je upitala koliko on sati dnevno radi , odnosno kada odlazi i kada dolazi kući. Zoki joj je rekao kako njega nema po cijeli dan jer puno vremena potroši pokazujući kupcima kuće. Milica mu je zahvalila na dolasku i rekla kako će odgovor dobiti pismenim putem.
Drugi kandidat je bio bećar Đuka. On je kod Milice došao nakrivljenog šešira i s bocom rakije u rukama. To se odmah Milici nije dopalo , al’ ipak mu je pružila šansu. On je sjeo na stolicu do Milice i reče on Milici kako ima par jutara zemlje i kako ona s njim nikad neće biti gladna. Milica je morala sama sebi priznati da joj je srce zaigralo kad je ušao Đuka, ali ipak je razum bio jači. Zahvalila se Đuki što je došao i rekla mu je kako će odgovor dobiti pismenim putem.
Treći je bio neki balavac Robert koji jedva da je imao 18 godina. Milica je ipak htjela nekog starijeg i vrlo brzo je Roberta zamolila da ode.
Četvrti kandidat je bio Lukica, modni stilist. Ušao je u sobu, za njim je ostao miris nekog jakog parfema od kojeg je Milicu zabolila glava. Morala je odmah prozračiti prostoriju. Lukica je sjeo i umjesto da posluša što ga Milica ima pitati, on je Milicu počeo ispitivati koju dnevnu, a koju noćnu kremu koristi, kojom se šminkom šminka, koji joj je omiljeni kreator. Milici su ta sva pitanja bila pomalo čudna. Ona je samo upitala Lukicu šta on konkretno radi u životu. Lukica joj je samo rekao kako ništa konkretno nego svašta po malo. Samo s dečkima, malo s curama. Milica mu se zahvali i isprati Lukicu do vrata.
Pet prasac je u međuvremenu otišao jer se uplašio .
I tako naša Milica nije našla ženika. Ali nije odustala. Mislila je kako će pravi naići kad tad. I nije prošlo dugo susretne Milica u lijevom hodniku momka koji se okretao i zamalo da nije naletio na nju. Ona stane sa strane i pričeka da se krt okrene. On joj zahvali i pozove je na kavu. Milica pristane i oni odu u najbliži restoran na kavu. Lijepo su se podružili. Krt se zvao Šime, iz južnih krajeva i ovdje na putovanju. Milici se odmah svidio. A i njemu se svidla Milica. On je bio turistički radnik. Imao je nekoliko svojih apartmana koje je preko ljeta iznajmljivao, a preko zime je izrađivao web stranice. Milica je bila zadovoljna. Odlučili su se oženiti. Napravili su skromno vjenčanje. Milica je spakovala kofere i otišla sa Šimom u južne krajeve.

izvor
http://pricezadjecu.wordpress.com/


Pijetao na prozoru

Bio jednom jedan prozor. Sasvim običan prozor. Prozor na sobi djevojčice Ane. Bio je od drvenog okvira sa staklom. U sobu je ušla Ana koja je krenula prema prozoru da na njemu naslika pijetla. Nacrtala je pijetla, jednog crvenog pijetla sa velikim repom i velikom resom. Bila je zadovoljna njime. Samo što ga je nacrtala pijetao se počeo protezati… “Oooooo, vidi, vidi kako sam krasan, kako me je super nacrtala!” reče pijetao. Djevojčica je bila sretna sa svojim pijetlom jer se mogla s njime malo poigrati. Jest da je pijetao bio samo nacrtan, ali mogla se porazgovarati s njime. I tako su oni uživali zajedno razgovarajući. Djevojčica Ana bi gledala kroz prozor i pričala pijetlu što joj je dogodilo u vrtiću. Djevojčica je imala još jednog prijatelja, a pijetao je, s obzirom da nije mogao nikuda sa stakla, imao svoju prijateljicu.
Jednoga dana dođe pred njihovu kuću jedna zločesta djevojčica s loptom. Krene se ona tako loptati i udarati loptu na kuću. Mislila je da može slobodno udarati po kući jer nikoga nije bilo kod kuće pa je nitko neće čuti.
Pijetao je gledao kako lopta leti njemu oko glave. “Joj, ne piše mi se dobro. Ako me ova mala tresne razbit će se moj prozor i nema više pijetla. Nema mene više…” Kako je mala samo udarala jako loptu o kuću. Pogodila je najprije jedan okvir. Uf, zatreslo se sve. Pijetao se naš smrzo:” Gotov sam, nema me.” Al nije, prozor je izdržao. Al’ mala ne odustaje. Opet tres u prozor. Prozor nije puko. ” O dobro je, prozor je izdržao”, pomislio je naš pijetao, “valjda je dovoljno čvrst da izdrži ovo udaranje.” Djevojčica još jednom udari jako loptu i pogodi našeg pijetla pravo u kljun. A kako ga je pogodila pravo u kljun tako se cijeli prozor razbije i raspe u stotine komadića. Pijetao nije stigao ni kukuriknuti već je bio rasut po podu. A zločesta djevojčica kada je vidla šta je napravila, ni loptu nije ponijela, nego je brzo pobjegla svojoj kući plačući.
Kasnije toga dana dođe Ana kući iz vrtića. Ušla je u svoju sobu ispričati pijetlu što joj se danas dogodilo u vrtiću, kad ono pijetla nije bilo. Prozora nije bilo. “Pa gdje je samo?”, pomisli Ana i priđe bliže. Imala je što i vidjeti. Na podu u stotinu komadića ležao je pijetao.Jao kako je bila tužna, kako je samo plakala. “Pjetliću moj nema te više”, plakala je. Anino plakanje čula je mama koja je brzo došla u sobu i upitala Anu što se dogodilo i zašto tako jako plače. “Netko nam je razbio prozor i nema više mog pjetlića, nitko ga više neće sastaviti. S kime ću ja sada pričati, s kime?”, plakala je Ana. Mama se dosjetila. Rekla je Ani neka donese lopaticu i metlu te da će njih dvije pokupiti razbijenog pijetla. Pokupile su komade stakla i stavile su ga na veliki komad papira na stolu.
“Znaš šta, sada ćemo mi ovo staklo, ove komade , kao slagalicu, komad po komad pažljivo složiti i zalijepiti”, reče mama. I njih dvije su se dale na posao. Slagale su pijetla komad po komad, dio po dio. Najprije su našle rep jer je rep bio najveći, zatim noge, poslije nogu su našle krilo, pa vrat i glavu. Na kraju su našle i resu. Ali nisu ga cijelog našle. Nedostajao im je komadić. Nedostajao im je kljun. Sve su te dijelove lijepo složile i onda je mama rekla Ani neka donese ljepilo kako bi sve te dijelove pijetla polijepile. Ana donese ljepilo i one krenu dio po dio složenog pijetla lijepiti. Cijelo staklo su polijepile i polako i oprezno da im ponovo ne pukne stavile su ga u drveni okvir prozora. Okvir su stavile na zid.
Ana je bila sretna, ali joj nije bilo jasno zašto pijetao nije mogao pričati. Ponovo je pogledala ima li još koji komadić stakla na podu. Pronašla je komadić kljuna koji je nedostajao. Stavila je kljun na pijetla i on se isti tren probudio, progledao i progovorio. “Ooooo, prijateljice moja, pa ti si mene sastavila. Opet sam cijeli.. Sada sam na tvome zidu u sobi…Sad nas više nitko neće moći razdvojiti…”, reče sav radostan pijetao. “Naravno , dragi moj pjetliću, sad smo ponovo zajedno!”, reče Ana i sva sretna ispriča pijetlu što joj se danas dogodilo u vrtiću.

izvor
http://pricezadjecu.wordpress.com/


Izgubljena lopta

U bari, po lopočima i trskama, igrale su se tri žabice kreketušice. Skakale su sa lista na list, sa cvijeta na cvijet, lovile su komarce i sunčale se na obali. Uživale su. Odjednom nešto se dogodilo. Nešto je upalo u njihovu vodu. BUĆ!!! Žabice kreketušice u se najprije uplašile i posakrivale u travicu. Nisu znale što im se dogodilo. Polako su provirile van te su ugledale lijepu crvenu loptu kako mirno pluta na vodi. Odmah im je bilo lakše. Uputile su se prema njoj i izvukle su crvenu loptu na obalu.
” O pa to je nečija lopta. Samo čija? Tko ju je izgubio?” pitale su se žabice kreketušice. Nisu znale odgovore na ova pitanja pa su odlučile uzeti loptu i krenuti u potragu za vlasnikom .
Najprije su srele zeca. “Ej zečiću Dugouškiću je li ovo tvoja lopta? , upitale su žabice. “Joj, žabice kreketušice nije to moja lopta. Ja sam svoju posudio mom prijatelju zečiću Bjelorepiću i još mi je nije vratio. A i moja je lopta plave boje. Ajde, Bog, žabice idem”, reče zečić Dugouškić i odskakuće dalje. Žabice spreme loptu u torbu i krenu dalje.
Naišle su na vjevericu Krcku. “Ej, Krcka, alo Krcka jesi ti možda izgubila crvenu loptu?” dozivale su žabice vjevericu. ” Molim žabice, šta me zovete?”,nije ih odmah čula vjeverica. “Šta me trebate?” “Ma htjele smo te pitati jesi li ti možda izgubila crvenu loptu. Upala je jedna crvena lopta u našu baru pa sad tražimo čija je. Je li možda tvoja?” lijepo joj objasne žabice kreketušice. A Krcka će njima: ” Nije moja, nije. Ja vam se nemam vremena igrati s loptom. Skupljam lješnjake po cijeli dan. Moram ih puno sakupiti. Idem sad, Bog !!!! ” I vjeverica Krcka se brzo popne na obližnje drvo i ode dalje u potragu za lješnjacima. A ništa. Naše žabice kreketušice ponovo stave loptu u torbu i nastave dalje.
Naišle su na krticu Zlaticu. “Ej krtice Zlatice jesi li ti možda izgubila crvenu loptu?”, upitaše žabice krticu koja je taman izbacila zemlju van. “Nije to moja lopta, Dolje ispod u mojim tunelima nema mjesta za lopte tako da to nije moja lopta. Žao mi je. A baš mi je lijepa.” , reče krtica žabicama. “Dobro onda krtice Zlatice idemo mi onda dalje. Bog!”.
Nastaviše žabice potragu i naiđu na ježića Bocka. “Ej, Bocko jesi li ti možda izgubio crvenu loptu? Našli smo jednu loptu, a neznamo čija je. ” rekoše žabice. “Drage moje žabice kreketušice”, reče Ježić Bocko,” imao sam ja jednu žutu loptu, ali se probušila na moje iglice tako da je sada više nemam. A i mama će mi radije kupiti novi autić nego loptu jer se boji da bi mi se mogla i ta nova probušiti. Eto, zato ja nemam loptu.” “Dobro ježiću Bocko, idemo mi onda dalje…” I žabice nastave tražiti vlasnika lopte.
Tražile su i tražile , pitale su i pitale, i mišića Gricka i mačkicu Micku i patkicu Blatkicu, ali nijedno nije izgubilo crvenu loptu.
Žabice kreketušice su se već dosta i umorile i htjele su se već i vratiti u svoju baru, kad li su začule tiho jecanje. Brzo su krenule na tu stranu i kad su došle vidjele su jednu djevojčicu kako sjedi na taravici i tiho plače. Žabice su joj prišle i upitale je: “Zašto plačeš djevojčice? Što ti se dogodilo?” A djevojčica podigne glavu i onako sva u suzam im polako reče kako je izgubila svoju najdražu crvenu loptu i kako je sada jako žalosno zbog toga. Kada su to čule žabice veselo su skočile i brzo izvadile loptu iz torbe. “Je li ovo tvoja lopta djevojčice? Mi smo je našli kod nas u bari i cijeli dan tražimo tko ju je izgubio.” Rekoše žabice djevojčici. Djevojčica obriše suze sa očiju, pogleda loptu i poviče sretna: “O, pa to je moja lopta. Hvala vam žabice, puno vam hvala što ste pronašle moju izgubljenu loptu. Jako sam bila žalosna kad sam je izgubila, a sad sam jako sretna kad sam ju pronašla.” Zagrlila je djevojčica svoju crvenu loptu. “Nikada te više neću izgubiti, loptice moja, nikada. Jako ću paziti na tebe.” Žabice su bile sretne što su našle vlasnika izgubljene lopte i mogle su se mirno i zadovoljno vratiti nazad u svoju baru.

izvor
http://pricezadjecu.wordpress.com


Osmijeh malog anđela

Bili su zadnji dani zime, nekako baš kao i sada. Te je noći majka stala pored Kikijevog kreveta, uostalom baš kao i svake noći. Tek toliko da se uvjeri da je pokriven jer je prilično nemirno znao spavati. Poravnala je malo pokrivač, pogladila ga po kosi i sagnula se da ga nježno poljubi u čelo. Blaga mjesečeva svjetlost koja je dopirala s prozora u tome joj je trenutku otkrila smiješak na Kikijevom licu. Poljubila ga je ne pridajući neku važnost tome, no Kiki se i dalje smješkao. Zagledala se u njegovo lice ne bi li se uvjerila da spava. Oči su mu bile nepomično sklopljene, lice toplo od sna, a usne…razvučene u osmjeh. Nasmiješila se i ona, onako ovlaš i pogledala na gornji krevet gdje je spavao stariji brat Bobi. Tek toliko da se uvjeri da je pokriven iako je on, za razliku od svog mlađeg brata, prilično mirno spavao. Ona ista mjesečeva svjetlost koja se poigravala sjenkama u sobi, i na njegovom je licu otkrivala isti onakav smiješak kakvog je na svome licu imao Kiki.
- Hm… Obojica nešto lijepo sanjaju. – pomislila je majka i već htjela izaći iz njihove sobe, kad je na svojim usnama osjetila neki sasvim blagi povjetarac, kao da je nečiji dah tu pored njenog obraza. Zastala je dodirujući rukom usne i obraz. Nešto ju je vuklo da se okrene natrag prema krevetima. Mjesečeva se svjetlost poigravala sjenkama. Izgledalo je kao da neko maleno biće stoji tu pored njihovih uzglavlja. Zapravo…ne stoji, već kao da lebdi. I pruža ruke prema njoj. Stajala je kao ukopana nasred sobe i promatrala taj čudan prizor, no nakon nekoliko trenutaka sjenke su se pomakle. Na dječjim je licima još uvijek blistao smiješak, a neobična sjenkovita spodoba ledbjela tu ispred majke. Učinilo joj se da raspoznaje dva malena blistava oka i osmjeh na malenom lišcu, tako poznatom… i srce joj se stislo u tome trenu, a niz obraz kliznula suza.
- Ne, ne želim sad opet misliti o tome.- rekla je tiho sama sebi i izašla iz dječje sobe.
Krenula je sporim korakom prema svojoj sobi, uvjeravajući samu sebe da je to bila samo igra sjenki i ništa više. Legla je u topli krevet i slušala očevo ravnomjerno disanje nadajući se da će tako lakše zaspati. Prolazile su minute i minute, no zaspati nije mogla. Oteglo se vrijeme kao cijela vječnost. Kroz misli su joj prolazile slike onoga zimskoga predbožićnoga dana kada je njena mala obitelj trebala postati veća za dva nova člana. Prisjećala se toga jutra kad su joj rekli da je došlo vrijeme. I oblaka koji su se tog jutra nadvili nad gradom. I svog malog tajnog pravila koje je imala to vrijeme provedeno u bolnici čekajući – ako sije sunce kad vidi doktora P. bit će sve u redu. No tog dana sunce nije obasjavalo doktorovo lice. Prisjećala se po tko zna koji put onog trena kad je doktor njenim usnama približio Kikijevu glavicu još namrštenu od poroda… U grlu joj je zastao dah dok je u mislima gledala u odrazu velikog reflektora nad operacijskim stolom kako doktor samo minutu kasnije, pažljivo iz njene utrobe izvlači još jedno maleno biće, neobično blijedo, koje su brzo smjestili u inkubator umjesto da joj ga približe da ga poljubi kao i Kikija. Sve što je uspjela vidjeti su malene nožice, sitni prstići na malenim stopalima…
Zaspala je prisjećajući se u mislima pahulja snijega koje su toga zimskog popodneva počele padati, guste i krupne kao da ju netko pokušava utješiti u svoj toj velikoj boli baš onime što voli. U snu joj je suza klizila na jastuk dok je vani mjesečevu svjetlost zaklonio oblak. Dugo je trajala ta noć. Kad je ujutro otvorila oči, kroz prozor je u sobu dopirala neka neobična bjelina. Zapravo je pomislila da još sanja, pa se samo okrenula na drugu stranu kreveta. Rukom je opipala prazan jastuk pored sebe. Otac je već bio otišao na posao. Polako je ipak otvorila oči. Svejedno je u sobi bilo nekako presvijetlo. Ustala je i pogledala kroz prozor.
-Snijeeeeeeg! – začuo se presretan vrisak iz dječje sobe. – Mama, mama, snijeg je noćas pao! – dječaci su dotrčali u njenu sobu oduševljeno poskakujući. Kako su samo bili sretni!
-Hajdemo se brzo obući i izaći van! Gdje su mi čizme? Mama, gdje su mi rukavice? Jao, hlače za snijeg su tamo gore na vrhu ormara, ne mogu do njih… – redali su rečenice i pitanja u jedan glas, užurbano i bez prestanka, ne ostavljajući ni trena za neko majčino pitanje ili odgovor.
Snijeg ne pada često u tom kraju, jednom ili dvaput tijekom zime. I brzo nestane jer gotovo svaki put nakon snijega na nebu osvane sunce i sva ta bijela čarolija nestane za par sati. Zato je svaki trenutak potrošen na bilo što drugo osim igre na snijegu čisto propalo vrijeme. Uzalud ih je majka dozivala na doručak. Nije im takvo nešto bilo ni na kraj pameti. Sve što joj je preostalo bilo je slegnuti ramenima i uhvatiti se nekog svog posla u kuhinji.
Ubrzo je u vrtu osvanuo prilično velik snjegović, a hodnik je bio pun snijega nanešenog čizmama u velikoj potrazi za svim propisanim rekvizitima koje jedan snjegović mora imati.
-Ma ne tu zdjelu! – vikala je majka za Kikijem koji je već bio na vratima noseći u rukama njenu najbolju zdjelu koju je netom prije izvukao iz kuhinjskog ormarića.
-Bobi, ostavi to! – viknula je opet ugledavši svoga starijeg sina kako prevrće ladicu njene šivaće mašine u potrazi za gumbima, najvećima, baš kako je on zamislio da njihov snjegović zaslužuje.
-Ti mi gumbi trebaju za novi kaput! – bezveze je majka trošila grlo jer Bobi ih je već utiskivao u poveću nakupinu snijega. Nije niti primijetila da je Kiki već istrčavao iz sobe noseći svom novom prijatelju svoj novi šal.
-O dragi Bože! – uzdahnula je uvidjevši svu uzaludnost svojih nastojanja da ih zaustavi, navukla čizme, rukavice i toplu jaknu, zgrabila iz hladnjaka najveću mrkvu i otrčala za njima u vrt..
-Dečki, mislim da ste na ovo potpuno zaboravili! – veselo je doviknula i namjestila nos Gospodinu Snješku. Kočoperio se on nasred vrta s maminom zdjelom na glavi umjesto šešira dok su se njih troje valjali po snijegu i grudali.
-Hajdemo raditi anđele! – pozvala ih je, a oni su spremno prihvatili. Smijali su se sretno i glasno ležeći tako u snijegu, priželjkujući da ovaj snijeg potraje bar nekoliko dana. Već par godina nije bilo toliko snijega kao sad, baš nekako od onog Božića kad se Kiki rodio. A kako su ga samo željeli… Ovog im je puta netko jako dobro ispunio želju!
Ušli su u kuću obraza rumenih kao krv, odjeće potpuno mokre i promrzlih prstiju, no nitko za to nije mario. Prazni želuci oglasili su sirenu za uzbunu nakon nekoliko sati ludiranja i zanemarivanja činjenice da se već odavno i za želuce trebalo pobrinuti. Kako je samo prijala kriška kruha namazana maslacem i medom i šalica vrućega čaja! Nisu prestajali pričati i prepričavati doživljaje i događaje u vrtu. U očima im je sjala radost.
Majka se samo sretno smješkala i slušala to veselo brbljanje svoje dvojice sinova.
-A ja sam baš sanjao noćas da pada snijeg… – promrmljao je Kiki punih ustiju, taman otpijajući gutljaj čaja.
-I ja sam to isto sanjao! – iznenadio se Bobi. – I sanjao sam našeg… – zastao je pogledavajući majku sjetivši se da možda nije pametno spominjati koga je sanjao.
-…maloga bracu! – dodao je Kiki koji je bio još premali da shvati majčinu suzu u oku na spomen maloga brace.
-Da…- u čudu ga je gledao Bobi. -Kako znaš?
-Pa znam, kad sam ga i ja sanjao. I tebe, nas trojicu kako se skupa u našoj sobi smijemo i igramo i veselimo se snijegu koji je padao. -sasvim normalno je Kiki nastavio razgovor kao da nema baš ništa neobično u tome, dok se Bobi i dalje čudio kako je mogao sanjati baš potpuno isti san kao i on.
Majci, koja je stajala pored štednjaka pristavljajući ručak, zastao je dah. Ruke i noge kao da su se odjednom odrvenile kad joj se u sjećanju iznenada pojavila neobična malena sjenkovita spodoba nasmiješenog lica koja joj se pričinjavala prošle noći u dječjoj sobi pored njihovih uzglavlja. Ostavila je na štednjaku i zdjele i kuhaču i, ni sama ne zna kako, otišla u dječju sobu. Stala je pored njihovih kreveta onako kao što stane svake noći prije nego pospana legne u svoj krevet. U nevjerici je gedala u onom smjeru gdje je prvi put vidjela neobičnu sjenu. Svakakve su joj misli jurile kroz glavu, no jedna je rečenica uporno odzvanjala.
-Mala se djeca u snu smiješe jer razgovaraju s anđelima. – vjerovala je njena baka od koje je puno mudrih savjeta dobila o životu i ljudima.
-…jer razgovaraju s anđelima…- šaptom su ponavljale njene usne, dok je srce u grudima sve jače i brže udaralo i vrućina navirala u obraze.
-…s anđelima…s mojim malim anđelom…- prošaptala je isprekidanim dahom ne znajući hoće li prije zaplakati ili se nasmijati, sve se u njoj izmiješalo, suze i smijeh, tuga i sreća. Dodirivala je rukom usne i obraz tamo gdje je prošle noći osjetila neobični dah. Čvrsto je sklopila oči da u mislima ponovo vidi maleno lišce koje je to biće od sjena imalo, tako joj se sinoć učinilo poznatim. I te blistave oči. I taj blagi osmjeh. Osmjeh njenog malog anđela koji je te noći došao poigrati se sa svojom braćom i ispuniti im veliku želju o kojoj su pričali još od sredine jeseni. Osjećaj neke neopisive sreće preplavio je njenu dušu ne dajući joj da diše. Istrčala je van, zagrabila rukama snijeg i stisnula ga dlanovima na vruće obraze. I potrajao je taj snijeg gotovo tjedan dana. A bili su to baš zadnji dani zime, nekako baš kao i sada.
Još i sad svake noći prije spavanja majka uđe u dječju sobu tek toliko da provjeri jesu li njeni anđeli dobro pokriveni iako sad već obojica mirno spavaju i sami se dobro znaju pokriti. Pa ipak, uvijek ona sasvim malo popravi pokrivač i pogladi im kosu i pogleda skriva li se osmjeh na njihovim licima. Našla ga je još nekoliko puta od tada. I nikad noću ne zatvara zastore na prozoru puštajući mjesečevoj svjetlosti da se igra sjenkama u njihovoj sobi.
A maleni anđeo? On često posjećuje svoju braću i svoje roditelje, mada oni to ne znaju baš uvijek… osim kad se u snu smiješe.

izvor
http://sandrine-s.blogspot.com