Kako je Bubamara došla na svijet?

Rode ne donose djecu…Djeca ne dolaze u paketu…Ljubav donosi djecu…Nekima brzopletost i zaluđenost…No, tko sam ja da o tome pišem…

Moje dijete je donijela Ljubav…Onda kad sam se najmanje nadala…I kad se to dijete nastanilo u mojemu tijelu, nazvala sam ga Bubamara, jer bubamare donose sreću…Najveću, onu bez imena, onu bez početka i kraja…

Muško dijete, žensko dijete…Odmah sam znala i osjećala da je to cura…Imala je i ime…Imala je dom pod mojim srcem…Pjevala sam joj, mazila je, živjela sam s njom od trenutka njezinog začeća…Bila sam sretna, bila sam Mama…Zamišljala sam je, i vjerujte mi, onoga trenutka kad sam je rodila mislila sam da je nacrtana, bila je najljepša Bubamara koju sam ikada vidjela…

Svaki sam dan živjela s tisuću pitanja…

Hoću li znati saviti gnijezdo kada dođe na svijet? Hoću li znati prepoznati bol dok njezina mala usta ne nauče reći gdje boli? Hoću li znati pripremiti hranu u pravo vrijeme i prikladno za njezinu dob? Hoću li znati čuti je? Razumjeti je?

Na stotine puta sam se pitala je li ona zadovoljna pod mojim srcem? Uznemiravaju li je moji nemiri, moji strahovi, moja pitanja? Bi li da šetam ili da stojim ili da legnem i brojim njezine okrete lijevo pa malo desno, a onda da brojim one čvrste udarce i da joj viknem:“Ej, Bubamara, polako s tim stopalom!“

Sjećam se da sam se puno smijala…Sjećam se, jer sam razmišljala da će biti najsretnija ako Mama i Tata ne pričaju o novcu ni kreditu ni režijama…I znala sam da je najveselija dok Tata ima naslonjenu glavu na njezino malo tijelo u mom velikom trbuhu, i kad čeka, pomak, trzaj, okret…Ali ništa…I onda Tata umoran od čekanja, baš da će se pomaknuti, ona ga nogom trgne i kaže:“Ej, stari, kud’ ćeš?“ A onda, šaka suza, vreća smijeha…

Dugo smo je čekali…Mjeseci su prolazili sporo…Posebno oni zadnji…Sve je bilo spremno…Topli krevetić, mirisne dekice, zvečkice…

Pa je došao termin…Pa je prošao, jedan dan, dva dana, pet dana…

Ostavili su me u bolnici…Da ne putujem više…Bila sam umorna od studentskih putovanja…Još ta trudnička…A ja debela, velika, sretna, zbunjena, voljena…U bolnici je doktor rekao Tati:“Odite vi kući, odmorite se malo, neće još koji dan Bubamara vani…“

Došao je doma, uzeo daljinski u ruke, sretan da napokon ne mora gledati romantične komedije i drame…Kratko je bio sretan…Jer Bubamara mu je rekla:“Ej, stari, vraćaj se u rodilište, uskoro ipak stižem…“I Tata je opet upalio auto i krenuo…Najsretniji! I cijelu noć čekao…Opet je čekao…Onu koja donosi sreću…Onu koja se skoro sedam mjeseci skrivala u trbuhu i uvijek držala nogu preko noge, a izgledala je baš kao žena koja pijucka kavu…Ležerno…A s onog ekrana mi se je činilo da mi se smije u lice i samo meni šapće:“Misliš da znaš tko sam?“

I onda je nekako svanulo…I sve krenulo…I ona je došla…Nije plakala…Nije zaplakala…Bio je muk nekoliko sekundi, minutu, vječnost…Spominjala se voda, pogledi su bježali, tražila sam odgovor u Tatinim očima…A onda, plač, jak…

„Sve je u redu…, samo nas je malo prestrašila….“

Tata je otišao…Nju su uzeli…A onda su mi je nakon cijeloga jutra poklonili…I od onda se nikada nismo razdvojile…

Bubamara je to koja donosi sreću…

Danas često odlazimo na kavu…Upijamo sunce i veselimo se životu…A čini mi se da i danas na isti način drži nogu preko noge kao i na ekranu kod doktora…I kao da mi govori:

„Misliš da znaš tko sam?“

Ne, Bubamara, jer svaki dan mi donosiš novu sreću da se pitam tko si da imaš toliku moć da mene mijenjaš i usavršavaš?!

„Ja sam samo Bubamara, a ime mi je Mamina i Tatina Sreća….“

mama Zorana