Kad netko kaže Mama, ja se odmah sjetim moje Mame…U očima moje Mame spavaju more i nebo. Mama mi puno priča o ljubavi. Mama je uz mene kad se budim i kad odlazim na počinak. Mama mi je rekla da sam u njezinom životu iznad svega. Rekla mi je da je najljepše u životu biti zaljubljen. Onda ti u trbuhu lete šareni leptirići, a prije nego li zaspeš misli ti putuju do simpatije. Od mame sam naučila da je najljepše imati nekoga kome si sve.

Kad netko kaže Tata, ja se odmah sjetim svojega Tate. Moj Tata ima velike ruke i svašta zna raditi. Moj Tata je često daleko, ali kad je uz mene, osjećam se kao maza. Tata malo priča o ljubavi. Ali on kaže da ljubav spava u očima onih koji se vole. Tata kaže da i oni koji se svađaju, isto se vole. Samo malo zaborave na Ljubav i dopuste problemima da ih nadvladaju.

Kad netko spomene Simpatiju, sjetim se svoje Simpatije. Ima šest godina. Idemo zajedno u vrtić. Često se pogledamo, a kad šetamo do parka, držimo se za ruke. Moja simpatija me često poškaklja. Čuva me u vrtiću da me drugi dečki ne bi zezali. Često napravim neki poklon za njega i odnesem mu ga u vrtić, samo mu ga ostavim pored torbe. I dobijem osmijeh od uha do uha…Bez puno riječi.

Kad netko spomene Valentinovo, ja se sjetim Ljubavi, Mame i Tate, moje Simpatije i mene…Mama i Tata imaju svoju veliku priču o Ljubavi. Moja Mama je ostavila sve svoje i došla u Tatin dom. Često joj fale njezini prijatelji, njezini roditelji i obitelj…Ali Mama me je naučila da se nekada u životu treba odreći svega i izboriti se za sreću…Naučila me je da treba i opraštati i znati zahvaliti. Naučila me je da je Valentinovo svaki dan, samo je nekada više vidljivo, a nekada se skriva…Ali baš na taj dan, 14.veljače, moramo se potruditi da se naši voljeni osjećaju posebnima, velikima, jedinima…

Dogovorila sam se s Mamom oko poklona za Simpatiju…Bit će to mala čokoladica Životinjsko carstvo…A ona će Tati pokloniti Milku…I onda ćemo se nas dvije nadati da će nam naši dječaci uljepšati dan; pogledom, dodirom ili čestitkom…Jer nema ljepšega nego li pronaći nekoga s kime ćeš dočekati starost…To je rekla moja Mama…Ja njoj vjerujem…

A moja Simpatija i ja gradimo kućicu na drvu…Tamo ćemo dočekati neke nove dane…Možda i stare. Tko to zna? Znam samo da je Valentinovo potrebno svima. Svi volimo biti nekome sve. Imali li mi 5, 30, 50 ili 70 godina….

Sretno Vam Valentinovo od mene i mame Zorane…

“Idemo doma”, kaže majka sinu.

“Ne!”, brzo odgovori dječak igrajući se sa šljunkom.

“Joj”, majka uzdahne i rekne: “Kako si ti nemoguće dijete.”

“Mama”, dječak će veselo: “To ti je normalno.”

“Kako normalno? Pogledaj. Sva druga djeca su otišla iz parka!”

“To ti i govorim.”

“Ne razumijem.”

“Kad smo bili kod tvojih prijatelja ja sam cijeli dan htio ići doma. Ti nisi.”

“To je druga stvar!”

“Mama”, dječak pogleda majku i nježno nastavi:  “Pomiri se. Ja sam nemoguće dijete. Ti si nemoguća majka. To nam je u krvi.”

“Ha?”

“Bez brige”, dječak se ustane i zagrli majku ” ja te i dalje volim.”

izvor: Iz pera tate blog

Što se u vrtiću radi? Pjeva se, pleše i uči, glumi se, stvara se i crta…Svađa se, miri se i zaljubljuje se…Ruga se, gura se i oprašta se…U vrtiću se živi…Sreću se djeca različitih karaktera, baš kao u životu…I svako dijete nosi u sebi nešto po čemu se ističe…Moje dijete nije savršeno, ima puno mana, koliko i vrlina…Ni tvoje dijete nije savršeno, ali svi moraju pronaći svoj kutak u tom malenom svijetu…Da im bude lakše…

Moje dijete obožava vrtić…Tamo dolazi prva i odlazi zadnja…Veseli se svakom jutru i bez problema ustaje u 6.00h…Za to su veoma zaslužne tete…

Ne poznajem rad drugih teta niti se interesiram za to, ali meni su naše tete najbolje na svijetu…Jer vidim s kojim veseljem moje dijete leti u njihov zagrljaj…Posebno je naklonjena jednoj teti koja je u njezinom srcu zauzela veliko mjesto…Često mi kaže da zašto ne mirišem kao njezina teta,  ispravi me ako nešto kažem drugačije od teta…Često pričam s tetama o njoj i vidim da je poznaju, vidim da znaju kako moja cura diše…I kad mi je nešto teško, tako se lako požalim teti i znam da shvaća…Mnogi kažu da su plaćene za svoj rad…Jesu…Ali rad tih odgajatelja i učitelja nije nimalo lak…Oni ih uče prvim velikim koracima u životu, od njih se uče velikim obvezama, u tom kutku svijeta nauče se izboriti i prilagoditi, oprostiti i popraviti…Vjerujem da im nije nimalo lako u buci, u galami, među tisuću komadića igračaka, između puno želja i zahtjeva pronaći zlatnu sredinu i uspostaviti mir…Treba to znati, treba to voljeti…A moje dijete to zna…Zna da su tete poput majki koje moraju tisuću stvari kroz dan obaviti, i pjevati, i pričati, i šetati, i najesti, i vikati, i tješiti, i obući, i zakopčati, i kazniti…Uvijek je učim da pomaže tetama samim time što pokupi za sobom, što se ne svađa, što ne vrišti…Često to zaboravi, ali dobro je…Djeca su djeca…I tete to znaju…Naše tete se trude sve reći mamama. Sve ih možemo upitati, a na tako lijep način dobijemo savjete i odgovore…

Prije nekoliko dana su jednu moju prijateljicu, koja je samohrana majka dvoje poslušne i dobre djece pozvale tete u vrtić na razgovor…Rekle su joj da im se čini da je prestroga majka, da je njezin petogodišnji sin uvijek poslušan, da nikad ne radi nerede, da im se čini da je ona prestroga u odgoju i da mu ne dopušta da bude dijete…A onda su rekle da je nježan i zlatan, ali da je rekao jednom dječaku:“Da imaš moju mamu, ti bi skupljao igračke za sobom…“

Ona je iz vrtića izašla tako uplakana i razočarana…Radi deset sati na dan, razvozi djecu, sama ih hrani, oblači, sama se brine o njihovom zdravlju, zadaćama, ona im pruža ljubav majke i oca koji ih je napustio…I naučila ih je da mora postojati red, naučila ih je da moraju mami pomagati jer da mama ima samo dvije ruke…I djeca to znaju…Djeca su njezina sva sreća i bogatstvo…I zato mislim da su tete pogriješile…Dirnule su majku tamo gdje je najviše boli, tamo gdje je najviše svoga truda uložila…U poslušnost i odanost djece…Zar je bolje da se tuče i razbija, da ne posluša, da čupa drugu djecu, da grize? Tete bi morale znati da imaju veliku moć u svojim rukama, ali da moraju isto biti oprezne s roditeljima…Moraju odabrati način koji će biti prikladan svakom roditelju pojedinačno…Jer nitko od nas nema istu životnu priču…

Ja sam jako osjetljiva na svoju curicu…Mojega muža često nema i ona je moje svo bogatstvo svijeta…Moje društvo, moja radost i moj  mir…Često je nagrađujem za lijepo ponašanje i shvatila sam da tako najviše mogu postići, više nego vikom i kaznama…Nekada sam preblaga, nekada prestroga, nekada griješim…Ali samo sam mama…Sa stotinu problema i obveza…I zaboli me kad čujem nešto ružno o svom djetetu, ali progutam taj čvor u grlu i promućkam  glavom i pokušam riješiti problem…Jer drugačije ne ide…

Ne volim mame koje misle da njihova djeca znaju i mogu sve, da su njihova djeca idealna. Ne volim kad mama ima odgovor za svako zločesto ponašanje svoga djeteta…I nađe opravdanje…Volim mame kojima mogu reći da jučer nisam mogla izaći na kraj s njom, da sam razočarana i slično. A isto tako da mi je zadnjih godinu dana dijete predobro i poslušno i zlatno…Ista je stvar s tetama…Moraju znati da postoji i svijet toga djeteta izvan vrtića u kojemu se drugačije kuha, drugačije priča, u kojemu su drugačija pravila…Bolja ili lošija…Nije važno…

I zato sam neizmjerno sretna što je moje dijete sretno u vrtiću…Sretna sam što bježi teti u zagrljaj i što misli da ja nikad neću fino mirisati kao jedna od njih…Sretna sam što mogu sjesti s tetom u svako doba i reći da sam slaba ili jaka…Sretna sam što moje dijete jede zdravo i kuhano, makar teta kuharica ne kuha blitvu i pire k’o mama…Sretna sam jer su je tete naučile potruditi se…Sretna sam zbog tih velikih sitnica…A koliko su pjesmica naučili, pišu li ili crtaju, pjevaju li ili bojaju, to mi je manje važno…Sretna sam, ipak, jer sam i ja naučila puuuno novih pjesmica i izvukla poruke iz divnih pričica koje mi je moja djevojčica prepričavala od riječi do riječi prije spavanja…

A ono najvažnije, moja djevojčica ima nekoliko dobrih prijateljica, a ta prijateljstva su izrasla u baš lijepa druženja…I ima simpatiju, već dvije godine istu…Valjda se to sad zove „dečko“…Jer šetaju za ruke…I gledaju se u oči prije nego zaspu u svojim malim krevetima…

mama Zorana

Uskoro ćete na Smile4me portalu i FB fan stranicama imati priliku čitati priče i mišljenja jednog tate;

“Veliki je izazov biti roditelj. Iz mora različitih savjeta, prijedloga, tehnika i razmišljanja o odgoju djece trebamo znati izabrati što je ispravno a što ne. Izazov je time veći kada čujemo da kod nekoga nešto „pali” dok kod drugoga ne.

Od cijele šume različitosti roditelji puno puta zaborave na drvo. Svaka osoba je jedinstvena, pjesma za sebe. Kako djeca, tako i roditelji. Umjesto nemogućeg ukalupljivanja odnosa trebamo pronaći vlastiti put koji je najviše u skladu sa nama i našim najbližima.

Želja mi je kroz vlastito iskustvo potaknuti vas na razmišljanje i traženje vlastitog puta, kako u roditeljstvu, tako i u životu uopće. Ne postoji jedan pravi put. Samo različiti.

Radujem se objavi mojih postova na stranicama Smile4me.

Ako nekoga potaknu na razmišljanje, hura, biti će mi drago. Ako nekoga potaknu na djelovanje, tri put hura, ja sam najsretniji čovjek na svijetu.

Sretno! ”

Tata

Tatin blog, ako već niste, možete posjetiti na sljedećem linku Iz pera tate

Uloga majke je moja najbolja uloga koju sam u životu dobila. Igram je najbolje što znam…I kao i svaka mama, mislim da je dobro igram…Jer je moje dijete sretno…Jer mi moje dijete kaže da me voli od početka do kraja neba…

Ali, u mozaiku savršenstva što se zove majčinstvo ima i teških kamenčića bez kojih se ne može…Trenutaka kad možda i pomislim jesam li loša mama…

Sad ću se sjetiti samo ponekih kada sam mislila da ne mogu više, da gubim snagu i da nestajem…

Moje dijete je bilo zlatna beba…A onda je napunila sedam mjeseci…I počeli su noćni koncerti…Zaspala bih sa svojom curom…A nakon sat vremena ona bi počela plakati, dignem se, pomazim je, nastavi spavati…Sklopim oči, evo je opet…Pa opet zaspem, opet me zove…Plačući…Prolazili su mjeseci, bila je sve veća, teža, draža, slađa…I nemirnija…Po desetak puta sam ustajala noću, opet pokušavala zaspati…Sjećam se da sam je nakon nekog vremena tako nervozno umirivala, na izmaku snaga…Tate često nije bilo…Trudila sam se biti jaka…Kad je tata bio doma, nervoza je bila veća, htjela sam mu dati do znanja da sam umorna, htjela sam da to prođe, htjela sam plakati…A onda su ti zubi napokon došli vani…I noći su se nakon godinu dana umirile…A s njima i ja…Postale su lijepe kao i dani…Smislene…

Ona je rasla…Naučila je da postoji „da“ i „ne“…Naučila je da se stvari mogu i ne moraju dobiti odmah…Naučila je da u dućanu ima svašta i da teti na blagajni treba dati novac…Koliko sam puta morala ispočetka govoriti da tu stvar ne možemo kupiti ni danas ni sutra, da treba počekati tatinu plaću…A boljele su suze…Jer dao bi im sve…Ali, isplatilo se govoriti…

Kad sam dobila posao, onako iz vedra neba, nije ni znala hodati još…Novac je trebao, trebalo je pronaći nekoga kome ćeš dio sebe ostaviti deset sati na dan…Rekli su mi za neku tetu…Govorili su o njoj, hvalili je…Ostavila sam je prvo jutro…Svako sam je jutro umotavala u toplu deku i u šest sati je vozila tamo…Dadilja je imala tople oči…Taj prvi dan nježno je privila na svoje grudi, a moje dijete nije ni trepnulo…Plakala sam i vozila. Suze su tekle. Dan, dva, tri, ali ona je bila sretna…Dadilja je postala svima kao druga mama.

A moja majka je daleko. Koliko sam puta poželjela da s njom podijelim sve…U najsretnijim trenucima njezinog djetinjstva, mojih roditelja nije bilo u blizini…Kad smo došli doma iz rodilišta, kad se prvi put nasmijala, kad je prohodala, kad je progovorila, kad smo prvi puta spleli „kikice“ na glavi…I ona je znala da moje srce često pati…Ali, danas kad odemo u moj rodni kraj, sreći i ljubavi nema kraja! I nikad ne odemo u krevet a da ne nazovemo baku i djeda…

Još uvijek živimo u zajednici. I poštujemo se i dijelimo sve. Ali koliko je teško, zna samo onaj tko to proba…Svi znamo da bake i djedovi svojim unucima dopuštaju sve. Imaju više vremena i više slobode. Mijenjaju mamina pravila čim se mama makne, dozvoljavaju sve ono što mališan poželi. Sve za mir i smijeh. I neka. Znamo zašto bake služe. Ali živjeti u toj situaciji svaki dan nije lako. Bilo je potrebno puno truda da se sve uskladiti i da nitko ne ostane zakinut. Sjećam se nekoliko puta kad sam uistinu morala biti stroga mama, podignuti glas i kad je kazna bila jedino rješenje. Umjesto podrške, dobila sam dijete koje plače i baku na rubu sloma. Osjetiš da si najveće strašilo na svijetu. Ali, srećom, to se dogodilo dvaput…Ali, i ja sam imala svoju baku u kući…I tu životnu sreću ni djeci ni starima ne smijemo oduzeti. No, treba to u trenu izdržati. I najteže je ostati vjeran svojim načelima odgoja. Bez obzira na njegove roditelje u kući…Bez obzira na onu bolnu rečenicu: „Baš si zločesta mama, ja ću ići baki da mi to da.“

I vrtića se sjećam. Prvi dan sam je dovela, a nakon pet minuta mi je rekla da odem i potrčala teti u zagrljaj. Sretna da je sve tako odlično prošlo, s druge sam strane htjela da plače za mnom…Ali, vrijeme je pokazalo da je njoj u vrtiću najljepše, ali i da jedva čeka naše popodnevne igre.

Tate nam često nema, odlazi u ranu zoru, a vraća se kad sunce već spava. Dogodi se da tatu ne vidi i cijeli tjedan…Najteže je kad gleda na tatinu stranu kreveta na kojoj je jastuk uredno složen i kad mi kaže:“Opet ne mogu zagrliti tatu!“ A onda shvatiš da si mama i tata…Da imaš snagu i ljubav za dvoje ljudi!

Puno je situacija kad je teško biti mama. Iako bi dali život za to čedo, dogode se trenuci kad poželiš otići u kupatilo na dva sata bez da ti svakih pet minuta nježno pokuca na vrta i proviri glavicom: „Ej, samo sam ti došla nešto reći!“

I koliko je učiš da treba ljude lijepo pozdraviti, biti ljubazan sa svima, a ona opet odluči sama kada će kome reći dvije riječi…

I raste, i imamo sretnih i tužnijih dana…I bolesnih, a onda je najteže, da..Boli, a htio bi da bol prijeđe na tebe…Jer bol je najteža.

I godine prolaze…A mi se borimo s francima, s kreditima, s nesigurnim radnim mjestima, zidamo, krpamo, spajamo, pokrivamo…Sutra ćemo morati tražiti novi posao…A računi ne kasne, rate čekaju, mala usta pitaju…I danas, najteže mi je kad me pita:“Kad ćeš mi pokloniti bracu ili seku?“ A ja se borim za posao…I zabrinuta se ponekad vraćam s posla, a ona me dočeka s tisuću pitanja i šapće mi na jedno pa na drugo uho…

I što je važnije, kamo, kuda, kako?

Jesam li loša mama ako mi je ponekad puna kapa svega? Jesam li loša mama ako priznajem da mi svaki dan nije idealan i da ne mogu pobijediti u svakoj borbi, niti naučiti plesni korak na tu životnu, trenutnu melodiju…Jesam li loša mama ako se i trudim naučiti plesati kako život svira?

Po tisućiti put gledam istu epizodu Winxica…

Najvažnija je naša sreća… I vjerujte mi, bilo je i težih dana, pa smo preživjeli. Zato, neka vrijeme donese što nam je suđeno….

Jedan je moj prijatelj doživio teški srčani udar. Ima dvoje djece. U bolnici je šetao hodnikom i sreo prijatelja. Počeo mu se jadati, plakati i tužiti se…Nakon deset minuta sjetio se njega pitati što on radi u bolnici. A prijatelj mu je rekao:“Moja djevojčica se bori s leukemijom, ali sve će biti dobro.“ Rastali su se, a moj prijatelj je naučio, a i ja skupa s njim-puno nam je toga teško, ali uvijek ima onih kojima je teže i koji isto izdrže nositi svoj križ na plećima…

Winxice…Scooby…Opet nisam došla na red ni za dnevne novosti…

Sutra je novi dan…Tonemo u san zagrljene…Ona i ja….

mama Zorana

Rode ne donose djecu…Djeca ne dolaze u paketu…Ljubav donosi djecu…Nekima brzopletost i zaluđenost…No, tko sam ja da o tome pišem…

Moje dijete je donijela Ljubav…Onda kad sam se najmanje nadala…I kad se to dijete nastanilo u mojemu tijelu, nazvala sam ga Bubamara, jer bubamare donose sreću…Najveću, onu bez imena, onu bez početka i kraja…

Muško dijete, žensko dijete…Odmah sam znala i osjećala da je to cura…Imala je i ime…Imala je dom pod mojim srcem…Pjevala sam joj, mazila je, živjela sam s njom od trenutka njezinog začeća…Bila sam sretna, bila sam Mama…Zamišljala sam je, i vjerujte mi, onoga trenutka kad sam je rodila mislila sam da je nacrtana, bila je najljepša Bubamara koju sam ikada vidjela…

Svaki sam dan živjela s tisuću pitanja…

Hoću li znati saviti gnijezdo kada dođe na svijet? Hoću li znati prepoznati bol dok njezina mala usta ne nauče reći gdje boli? Hoću li znati pripremiti hranu u pravo vrijeme i prikladno za njezinu dob? Hoću li znati čuti je? Razumjeti je?

Na stotine puta sam se pitala je li ona zadovoljna pod mojim srcem? Uznemiravaju li je moji nemiri, moji strahovi, moja pitanja? Bi li da šetam ili da stojim ili da legnem i brojim njezine okrete lijevo pa malo desno, a onda da brojim one čvrste udarce i da joj viknem:“Ej, Bubamara, polako s tim stopalom!“

Sjećam se da sam se puno smijala…Sjećam se, jer sam razmišljala da će biti najsretnija ako Mama i Tata ne pričaju o novcu ni kreditu ni režijama…I znala sam da je najveselija dok Tata ima naslonjenu glavu na njezino malo tijelo u mom velikom trbuhu, i kad čeka, pomak, trzaj, okret…Ali ništa…I onda Tata umoran od čekanja, baš da će se pomaknuti, ona ga nogom trgne i kaže:“Ej, stari, kud’ ćeš?“ A onda, šaka suza, vreća smijeha…

Dugo smo je čekali…Mjeseci su prolazili sporo…Posebno oni zadnji…Sve je bilo spremno…Topli krevetić, mirisne dekice, zvečkice…

Pa je došao termin…Pa je prošao, jedan dan, dva dana, pet dana…

Ostavili su me u bolnici…Da ne putujem više…Bila sam umorna od studentskih putovanja…Još ta trudnička…A ja debela, velika, sretna, zbunjena, voljena…U bolnici je doktor rekao Tati:“Odite vi kući, odmorite se malo, neće još koji dan Bubamara vani…“

Došao je doma, uzeo daljinski u ruke, sretan da napokon ne mora gledati romantične komedije i drame…Kratko je bio sretan…Jer Bubamara mu je rekla:“Ej, stari, vraćaj se u rodilište, uskoro ipak stižem…“I Tata je opet upalio auto i krenuo…Najsretniji! I cijelu noć čekao…Opet je čekao…Onu koja donosi sreću…Onu koja se skoro sedam mjeseci skrivala u trbuhu i uvijek držala nogu preko noge, a izgledala je baš kao žena koja pijucka kavu…Ležerno…A s onog ekrana mi se je činilo da mi se smije u lice i samo meni šapće:“Misliš da znaš tko sam?“

I onda je nekako svanulo…I sve krenulo…I ona je došla…Nije plakala…Nije zaplakala…Bio je muk nekoliko sekundi, minutu, vječnost…Spominjala se voda, pogledi su bježali, tražila sam odgovor u Tatinim očima…A onda, plač, jak…

„Sve je u redu…, samo nas je malo prestrašila….“

Tata je otišao…Nju su uzeli…A onda su mi je nakon cijeloga jutra poklonili…I od onda se nikada nismo razdvojile…

Bubamara je to koja donosi sreću…

Danas često odlazimo na kavu…Upijamo sunce i veselimo se životu…A čini mi se da i danas na isti način drži nogu preko noge kao i na ekranu kod doktora…I kao da mi govori:

„Misliš da znaš tko sam?“

Ne, Bubamara, jer svaki dan mi donosiš novu sreću da se pitam tko si da imaš toliku moć da mene mijenjaš i usavršavaš?!

„Ja sam samo Bubamara, a ime mi je Mamina i Tatina Sreća….“

mama Zorana

Dan kad sam bila kraljica….Sjećam ga se…Osjećam još uvijek svaku suzu radosnicu u oku…Sjećam se lica i smijeha i ponosa…

Puno puta nas upitaju, onako iz čistoga mira, koji nam je bio najljepši dan u životu…Sretni su oni koji ih mogu nabrojati puno, i kojima je teško izdvojiti samo jednoga…Mnoge će mame reći da je to dan rođenja njihove djece…I, uistinu, većega dana nema od toga…Ali, moj najdraži dan je bio dan moje promocije, jer toga dana sam imala dvije diplome u rukama, svoje dijete i fakultetsku diplomu…

Čemu ovaj tekst danas? Za koga? Zašto mi je ovo važno?

Moja razmišljanja danas posvećena su svim onim mamama koje su mame studentice…Ima ih puno, i ja ih puno poznajem…Mamin dan je prekratak da bi sve stigla, posebno dan mame studentice koja ima pun stol papira, skripti, knjiga, a među njima vire bočice, maramice, izbljuckane krpice, zvečkice….

Puno sam godina bila mama studentica…Puno sam suza isplakala…Puno sam puta klonula i nisam vidjela kraja mukama, brigama…Pekla me savjest, mučili me rokovi, umarala me neprestana putovanja na ispite…I nisam imala veliku podršku okoline….Mnogi su mi govorili:“Teško je to sve skupa, nešto mora nastradati, morala si misliti na posljedice…“ Rijetki su bili koji su govorili.“Bravo, svaka čast, nastavi, možeš ti to…“

Kako se je to dogodilo? Kako su se pobrkale moje velike životne uloge, kako su se miješale karte života da sam se ja odjednom našla na pozornici s tisuću tekstova koje treba naučiti? Dogodila se ljubav, dogodio se trenutak rastrganosti između nekoliko središta života, dogodilo se da mi je moje srce diktiralo sve…I da sam na tom križanju života morala odabrati…Odabrala sam ljubav i otišla u nepoznato, u novo…Dogodio se put do oltara na kojem sam bila najljepša, najsretnija i najvoljenija…Dogodili su se trenuci kad sam vidjela da je moje voljene strah od nedovršenih zadataka…Ali, svejedno, ja sam postala supruga u tuđem kraju, nevjesta pod tuđim krovom, moji roditelji su bili daleko od mene, … I ostala sam studentica…

A onda sam postala mama…Obogatila sam svijet savršenim malim bićem…I znala sam da mi je ta uloga najdraža, najsvetija…Radila sam sve, a svim srcem sam voljela, moje srce raslo je skupa s tim malim bićem…Kuhala sam, prala, pjevala, tepala, grlila, ljubila, čekala…A kad je pala noć, trudila sam se držati oči otvorene, listala sam, čitala, zapisivala…Bila sam umorna, jako…Onda je ona naučila hodati, onda je ona počela meni pjevati, onda se je ona naučila mene pričekati i bila mi je najveća potpora….Ako sam ja držala papire u rukama, morala je i ona, ako sam ja markerom bilježila najvažnije pojmove, bilježila je i ona na svojim papirima…Koliko puta je iksićima označavala moje skripte i na mojim bilježnicama nacrtala šare-bare za uspomenu….Bila je strpljiva…Bila je moja…Putovala sam na ispite, dizala se rano, tražila prijevoze, vraćala se kasno u noć….Nekad s prolazom, nekada bez njega…Imala sam podršku svoje obitelji, posebno onu zadnju godinu…Onda je tata šetao po suncu, a ja sam čitala, onda je nona vodila životinjama, a ja sam pisala.i često plakala. Bila sam rastrgana. Najveća želja mi je bila dovesti to do kraja…I uspjela sam…Jedno sam vrijeme morala i raditi jer nismo mogli spajati kraj s krajem, nju sam vodila u ranu zoru dadilji koja mi je danas kao druga mama…Mnogih sam se stvari odrekla…Na zadnjem sam ispitu plakala…Od umora…Od sreće…Onda je sve munjevito krenulo uzbrdo…Počela sam osjećati lakoću duše i tijela…Obranila sam rad, bila sam ponosna i sretna, zaboravila sam sve muke, odricanja i putovanja…Ostala sam samo mama i supruga. Najsretnija…

I onda se dogodio dan moje promocije…Došla je moja mama, moji nećaci, a uz njih moj čovjek i moj život, moje postojanje…Profesorica je održala govor, a meni su samo suze tekle…Rekla je nešto što ću uvijek nositi sa sobom:“Danas budite posebno sretne i vi mame koje ste još težom mukom stekle ovu diplomu…“ Ispred nas studenata stajala je moja curica s fotoaparatom u rukama i fotografirala me…Jednu, dvije, deset fotografija…A onda su rekli nešto nakon čega smo po protokolu trebali baciti kapice u zrak…Kapice su letjele, a ona je poletjela meni u zagrljaj…U jednoj ruci crveni tuljac, u drugoj ona s mojom kapicom na glavi. I njezine riječi:“Mama, jesam li to i ja dobila kapicu?“

Jesi, djevojčice…Ti i ja…I oni koji su mi pomogli…Moja obitelj i rijetki dobri profesori…

I odmah sam se zaposlila…Na istom mjestu gdje sam radila kao studentica mama…

Ovaj tekst je za mame koje još studiraju…Mnogi će vam reći da tko vam je kriv, mnogi neće razumjeti vaš trud i nastojanja i brigu… Ali ne odustajte, ne gubite snagu i nadu ni volju…

Jer kad dođe taj dan osjećat ćete se kao kraljica…Sve će imati svoj smisao, sve će pronaći svoje mjesto…I znat ćete da se je sve isplatilo… A šaka ljudi oko vas bit će ponosni, sretni i ispunjeni…I ne zamjerite im što nisu bili sigurni da ćete uspjeti…Svi znaju da je mamin dan prepun bebinog života i njezinih potreba….Još joj samo skripte fale….

Ali može se…I vrijedi se izboriti….

Želim vam puno uspjeha….Od srca…Svakoj od vas…

A poruka….? Nemojte se udati dok ne završite školu? Pa, da…Ali, uvijek postoji ono „Ali“…Barem je postojalo u mom životu… I nisam ga mogla pregaziti…

mama Zorana

Kako nastaju biseri naše djece? Kako ih čuvamo od zaborava? Podižu li nam razpoloženje? Kada nastaju? Mijenjaju li boju zimskih, tmurnih dana…?

Pomalo umorna od posla, od zadataka, nedovršenih stvari, dolazim u svoj topli dom i počinjem spremati ručak…Režem luk i češnjak, miriše maslinovo ulje, a moje dijete čeka omiljeni umak…Strpljivo se igra, dovikuje, prepričava mi svoj dan, a ja je onda pohvalim:

“Ja sam najsretnija mama na svijetu kad si mi tako dobra i voliš svu hranu koju ti pripremim!”, a ona će meni:”I ja sam najsretnija na svijetu jer imam dobru mamu i  volim te najviše na svijetu, tebe i tvoje prste koje mirišu na luk”

U jednoj sekundi prođe me toliko veselje, da nestanu svi moji problemi…

Njezini biseri rano su se počeli nizati, a ja ih i ne bih zvala biserima, već pametnim, velikim mislima malenoga bića.

Od onih prvih pitanja koji su više nalik na „tisuću zašto, tisuću zato“ pa kroz ovih nekoliko godina, toliko je veselih i umnih rečenica izašlo iz tih malih usta da sam u mnogim prilikama zaključila da je moje dijete mala ja, da me kopira i oponaša te da u najzrelijim situacijama donosi zaključke koje je samo mogla naučiti gledajući i slušajući.

Stoji tako moja četverogodišnja cura  pred izlogom u gradu, a nakon  predavanja kod kuće  da plaće nema i da se nema novaca za gluposti i tako dalje, broji ona na cijeli glas:”Ovo košta 30 kn, ovo 46, ovo 93, ovo 5 kuna, pa ovo je da poludiš!” i otpraši naprijed…A teta iz dućana se je skoro popiškila  od smijeha…I ja, sva ponosna!

Bila sam ponosna jer sam je naučila da se ne može dobiti uvijek sve što poželimo, a uvijek je učim da se novac zarađuje, da se za njega treba rano ustati, da treba raditi cijeli dan…I iz tih životnih lekcija nastane biser! Vrijedan! Jer tako je i danas…I kad je petogodišnjakinja…

Nije nas mame uvijek lako ugasiti… I ponekad je mamina kapa puna, oči umorne, nokti nesređeni, obrve nepočupane…A želja za tišinom velika…Kako sam često sama, dane provodim u čekanju muža i često me to čekanje izluđuje da samo počnem recitirati: „Cijeli život moram čekati!“

A onda se ulovim peglanja, djevojčica se igra i svaki trenutak donosi mi novu Barbiku da joj je obučem, ili ne može uvući rukav, ili joj pada štikla, ili majica ne prolazi preko glave. Ja  njoj pristojno odgovorim:”Zlato, samo da završim s tom robom i igrat ću se s tobom, pričekaj samo minutu!”A gospođica će meni:”Cijeli život moram čekati!!!” I onda

ostavljam robu, oblačim lutke i sjetim se sebe dok čekam i gorim…I smijem se potiho  njezinom izrazu lica i onom mom tonu glasa koji iz nje izlazi!  A da ne govorimo o skupljanju igračaka s poda prije spavanja: „Samo nešto moram skupljati i kupiti i raditi krug!“ Tada je imala manje od četiri godine…

Neke stvari djeca ne žele usvojiti, trudimo se, ponekad nam ide, ponekad ne…Nismo ni mi veliki baš uvijek oduševljeni pravilima….

Sjećam se njezinog prvog dana vrtića kada su za ručak dobili tjesteninu s mesom, a zatim su se napili vode…Jer voda je zdrava…U našem vrtiću se jede zdrava hrana…

Ali u našoj kući se poslije ručka popije čaša  soka, nikad voda…Ni ja ne volim piti vodu poslije dobrog ručka…A onda je ona došla kući iz vrtića puna dojmova: „Dali su nam piti vodu iza ručka, tamo ti nemaju nikakvog soka. Ne znam jesu li oni siromašni ljudi, ti koji su napravili vrtić, jer sok nemaju, ali imaju puuuno igračaka….“

Nakon dvije godine vrtića, ona sada mene uči da je voda zdrava, ali da će to biti naša tajna što pijemo sok za ručkom i da nećemo reći tetama!“

Najslađi su dječji biseri ujutro, onako kada si još u snu…Ne da ti se još buditi….Jednom joj je pobjeglo po noći, ujutro je ja budim, a ona će meni toga zimskoga jutra: „Čovječe kako sam se oznojila oko guze….“

Svaka nova godina njihova života donosi nove izjave, mudre misli, zaključke….A svaki njihov biser trebali bi nanizati u ogrlicu života…Zapisati ih, pohraniti…

U brojanju  moje petogodišnje cure ne postoje brojevi 19 i 20. Nedavno smo brojale, zbrajale i oduzimale i kaže ona meni: “Koliko prstiju ti imaš?” Ja kažem:”20. I svi ljudi, ako je sve u redu, imaju 20 prstiju…” A govori ona meni: “Ja ne znan što je sa mnom, ja imam 22…” Pa mi je prebirala prst po prst i kad je došla na 18, slijedio je 21…rom božjim rekla svemogućem:”hvala ti što postojimo, ona i ja u jednom!”rom božjim rekla svemogućem:”hvala ti što postojimo, ona i ja u jednom!”

Njihovi biseri mogu biti najljepša priča za laku noć jedne godine kad bude starije….Dijete će vas nagraditi za taj trud…Jer što ima ljepšega nego kad legnem s njezinim biserima oko svoga vrata, a ona me zagrli i reče mi: “Ljubim te u srce jer ti je prazno jer me cijeli dan nisi vidila i grlila…”

I ne zaboravite mame, a i vi tate, slušaju svaku vašu riječ…Upijaju svaki vaš pokret i izraz lica…I kad se najmanje nadate prosut će biser u kojemu će pisati kakvi ste ustvari vi…Jer oni su maleni, a mi smo za njih veliki…

Budimo im primjer, jer njihovi biseri stoje oko našega vrata…Oni ih brzo zaborave, vi ih sačuvajte…Neće vam biti žao…Tako ćete popuniti duge zimske večeri, slatko se nasmijati i na trenutak spoznati koliko je to malo biće veliko!

mama Zorana

Druga najskidanija aplikacija za iPhone na hrvatskom App Storeu

Abeceda je aplikacija namjenjena djeci za učenje, igru i zabavu. Aplikacija na jednostavan način uči djecu hrvatsku abecedu;
za svako slovo abecede ima slovo, sliku predmeta te snimljen glas profesionalne radijske voditeljice, za predmet koji se nalazi na slici, npr.: “A – auto” ili “V – vlak”.

Autor aplikacije je mladi softver developer iz Splita, Goran Leutar. O ideji i nastanku aplikacije kaže sljedeće;

“Ideju sam dobio kada sam tražio aplikacije za svog sina koji ima godinu i pol dana.
Kako ne razumije engleski, sve aplikacije na tržištu su mu bile nerazumljive.
Tada sam se odlučio napraviti aplikaciju koju razumije. On mi je bio ujedno prvi tester i jako mu se svidjelo.”

U prvih nekoliko dana aplikacija je prodana u čak 120 primjeraka. Goran namjerava aplikaciju i dalje nadograđivati i obogaćivati novim sadržajem.

“Stvarno nisam očekivao ovakav interes te ću se potruditi ne razočarati kupce u slijedećim preinakama (updateima) aplikacije.
Stoga sam odlučio dodati još neke funkcionalnosti u aplikaciju te će update biti dostupan do kraja prosinca.”

Mališane možete razveseliti kupnjom abecede, za samo $0,99, na sljedećem linku http://itunes.apple.com/hr/app/abeceda/id482495256?mt=8

300 kn poklon bon za Smile4me Baby Shop – Zorana Geržinić
100 kn poklon bon za Smile4me Baby Shop – Adriana Karuza
100 kn poklon bon za Smile4me Baby Shop – Iva Bišćanin
100 kn poklon bon za Smile4me Baby Shop – Marija Mažar

Sve pristigle pričice nagrađene su popustom od 30% za jednokratnu kupnju u Smile4me Baby Shop-u
…

Nagrađene pričice objavljene su prve, sve ostale pričice objavljene su prema redoslijedu pristizanja. Pričice možete pročitati ovdje