Dan kad sam bila kraljica

Dan kad sam bila kraljica….Sjećam ga se…Osjećam još uvijek svaku suzu radosnicu u oku…Sjećam se lica i smijeha i ponosa…

Puno puta nas upitaju, onako iz čistoga mira, koji nam je bio najljepši dan u životu…Sretni su oni koji ih mogu nabrojati puno, i kojima je teško izdvojiti samo jednoga…Mnoge će mame reći da je to dan rođenja njihove djece…I, uistinu, većega dana nema od toga…Ali, moj najdraži dan je bio dan moje promocije, jer toga dana sam imala dvije diplome u rukama, svoje dijete i fakultetsku diplomu…

Čemu ovaj tekst danas? Za koga? Zašto mi je ovo važno?

Moja razmišljanja danas posvećena su svim onim mamama koje su mame studentice…Ima ih puno, i ja ih puno poznajem…Mamin dan je prekratak da bi sve stigla, posebno dan mame studentice koja ima pun stol papira, skripti, knjiga, a među njima vire bočice, maramice, izbljuckane krpice, zvečkice….

Puno sam godina bila mama studentica…Puno sam suza isplakala…Puno sam puta klonula i nisam vidjela kraja mukama, brigama…Pekla me savjest, mučili me rokovi, umarala me neprestana putovanja na ispite…I nisam imala veliku podršku okoline….Mnogi su mi govorili:“Teško je to sve skupa, nešto mora nastradati, morala si misliti na posljedice…“ Rijetki su bili koji su govorili.“Bravo, svaka čast, nastavi, možeš ti to…“

Kako se je to dogodilo? Kako su se pobrkale moje velike životne uloge, kako su se miješale karte života da sam se ja odjednom našla na pozornici s tisuću tekstova koje treba naučiti? Dogodila se ljubav, dogodio se trenutak rastrganosti između nekoliko središta života, dogodilo se da mi je moje srce diktiralo sve…I da sam na tom križanju života morala odabrati…Odabrala sam ljubav i otišla u nepoznato, u novo…Dogodio se put do oltara na kojem sam bila najljepša, najsretnija i najvoljenija…Dogodili su se trenuci kad sam vidjela da je moje voljene strah od nedovršenih zadataka…Ali, svejedno, ja sam postala supruga u tuđem kraju, nevjesta pod tuđim krovom, moji roditelji su bili daleko od mene, … I ostala sam studentica…

A onda sam postala mama…Obogatila sam svijet savršenim malim bićem…I znala sam da mi je ta uloga najdraža, najsvetija…Radila sam sve, a svim srcem sam voljela, moje srce raslo je skupa s tim malim bićem…Kuhala sam, prala, pjevala, tepala, grlila, ljubila, čekala…A kad je pala noć, trudila sam se držati oči otvorene, listala sam, čitala, zapisivala…Bila sam umorna, jako…Onda je ona naučila hodati, onda je ona počela meni pjevati, onda se je ona naučila mene pričekati i bila mi je najveća potpora….Ako sam ja držala papire u rukama, morala je i ona, ako sam ja markerom bilježila najvažnije pojmove, bilježila je i ona na svojim papirima…Koliko puta je iksićima označavala moje skripte i na mojim bilježnicama nacrtala šare-bare za uspomenu….Bila je strpljiva…Bila je moja…Putovala sam na ispite, dizala se rano, tražila prijevoze, vraćala se kasno u noć….Nekad s prolazom, nekada bez njega…Imala sam podršku svoje obitelji, posebno onu zadnju godinu…Onda je tata šetao po suncu, a ja sam čitala, onda je nona vodila životinjama, a ja sam pisala.i često plakala. Bila sam rastrgana. Najveća želja mi je bila dovesti to do kraja…I uspjela sam…Jedno sam vrijeme morala i raditi jer nismo mogli spajati kraj s krajem, nju sam vodila u ranu zoru dadilji koja mi je danas kao druga mama…Mnogih sam se stvari odrekla…Na zadnjem sam ispitu plakala…Od umora…Od sreće…Onda je sve munjevito krenulo uzbrdo…Počela sam osjećati lakoću duše i tijela…Obranila sam rad, bila sam ponosna i sretna, zaboravila sam sve muke, odricanja i putovanja…Ostala sam samo mama i supruga. Najsretnija…

I onda se dogodio dan moje promocije…Došla je moja mama, moji nećaci, a uz njih moj čovjek i moj život, moje postojanje…Profesorica je održala govor, a meni su samo suze tekle…Rekla je nešto što ću uvijek nositi sa sobom:“Danas budite posebno sretne i vi mame koje ste još težom mukom stekle ovu diplomu…“ Ispred nas studenata stajala je moja curica s fotoaparatom u rukama i fotografirala me…Jednu, dvije, deset fotografija…A onda su rekli nešto nakon čega smo po protokolu trebali baciti kapice u zrak…Kapice su letjele, a ona je poletjela meni u zagrljaj…U jednoj ruci crveni tuljac, u drugoj ona s mojom kapicom na glavi. I njezine riječi:“Mama, jesam li to i ja dobila kapicu?“

Jesi, djevojčice…Ti i ja…I oni koji su mi pomogli…Moja obitelj i rijetki dobri profesori…

I odmah sam se zaposlila…Na istom mjestu gdje sam radila kao studentica mama…

Ovaj tekst je za mame koje još studiraju…Mnogi će vam reći da tko vam je kriv, mnogi neće razumjeti vaš trud i nastojanja i brigu… Ali ne odustajte, ne gubite snagu i nadu ni volju…

Jer kad dođe taj dan osjećat ćete se kao kraljica…Sve će imati svoj smisao, sve će pronaći svoje mjesto…I znat ćete da se je sve isplatilo… A šaka ljudi oko vas bit će ponosni, sretni i ispunjeni…I ne zamjerite im što nisu bili sigurni da ćete uspjeti…Svi znaju da je mamin dan prepun bebinog života i njezinih potreba….Još joj samo skripte fale….

Ali može se…I vrijedi se izboriti….

Želim vam puno uspjeha….Od srca…Svakoj od vas…

A poruka….? Nemojte se udati dok ne završite školu? Pa, da…Ali, uvijek postoji ono „Ali“…Barem je postojalo u mom životu… I nisam ga mogla pregaziti…

mama Zorana